2018-01-17
zeitgeist
Migracijska panika i njena (zlo)upotreba
Piše: Zygmunt Bauman
Prijevod: Miloš Đurđević
Temat o izbjeglištvu prenosimo iz Europskog glasnika broj 22/2017.
FOTO: AdobeStock

 

Televizijske vijesti, novinski naslovi, politički govori i tweetovi koji su fokusirali i ventilirali tjeskobe i strahove javnosti danas su prepuni referenci o "migracijskoj krizi", koja je navodno zavladala Europom i najavljuje slom i propast načina života koji poznajemo, prakticiramo i cijenimo. Ova je kriza danas svojevrsna politički korektna šifra za trenutnu fazu vječne bitke koju vode kreatori javnog mnijenja koji žele poraziti i pokoriti misli i osjećaje ljudi. Utjecaj vijesti emitiranih s te bojišnice sada graniči s raspirivanjem prave "moralne panike" (po opće prihvaćenoj definiciji tog fenomena objavljenoj na Wikipediji: "Osjećaj straha koji obuzima veliki broj ljudi da neko zlo prijeti dobrobiti društva.").

Dok pišem ovaj tekst, priprema se druga tragedija – tupi nemar i moralno sljepilo. Gomilaju se pokazatelji kako javno mnijenje šuruje sa nezasitnim medijima te postupno i neumoljivo navode na zaključak o "zamoru od izbjegličke tragedije". Utopljena djeca, na brzu ruku podignuti zidovi, ograde od bodljikave žice, prenapučeni koncentracijski logori ("prihvatni centri") i vlade koje se takmiče u ponižavanju iznurenih izbjeglica, koje su jedva izvukle živu glavu i krenule na neizvjestan i opasan put u sigurnost, prebacujući odgovornost na druge – ova moralna bešćutnost sve rjeđe je vijest, a sve češće "dio vijesti". Nažalost, šok se neizbježno pretvara u tupu svakodnevnu rutinu, a moralna panika se troši i nestaje s vidika i iz svijesti prekrivene velom zaborava. Tko se sada sjeća afganistanskih izbjeglica koje su tražile azil u Australiji, penjale po ogradama od bodljikave žice u Woomeri, stjerane u velike zatočeničke logore koje je australska vlada izgradila na Nauruu i Božićnom Otoku "kako bi ih spriječila da uđu u njene teritorijalne vode"? Ili desetaka sudanskih prognanika koje je policija ubila u središtu Kaira "nakon što im je Visoko povjerenstvo UN-a za izbjeglice uskratilo prava?"

Masovna migracija ni u kom slučaju nije nov fenomen; od početka prati moderno doba (premda se neprestano mijenja i katkad preusmjerava), zbog toga što naš "moderan način života" uvijek proizvodi "suvišne ljude" (lokalno "beskorisne", suvišne i nesposobne za rad, zbog ekonomskog napretka ili lokalne nesnošljivosti, odbačenih nakon nereda, sukoba i nemira uzrokovanih društveno-političkim transformacijama i posljedičnom borbom za vlast). Međutim, povrh toga sada snosimo posljedice duboke i navodno beznadne destabilizacije Srednjeg istoka nakon provođenja pogrešne, glupavo kratkovidne i dokazano promašene politike i vojnih operacija zapadnih sila.

Čimbenici koji su uzrok sadašnjih masovnih kretanja na mjestima odlaska su dvojaki, kao i njihov utjecaj na mjesta dolaska i reakcije zemalja koje ih primaju. U "razvijenim" dijelovima svijeta, u kojima ekonomski iseljenici i izbjeglice traže utočište, poslovni interesi potiču i pozdravljaju dotok jeftine radne snage i potencijalno unosnih kvalifikacija (kako je Dominic Casciani slikovito objasnio: "Britanski poslodavci dokučili su kako se domoći jeftinih stranih radnika, pa se agencije za zapošljavanje na kontinentu silno trude da identificiraju i angažiraju stranu radnu snagu"); za većinu stanovništva, opsjednutog egzistencijalnom nesigurnošću i neizvjesnim položajem i izgledima u društvu, ovaj dotok pak označava još veću konkurentnost na tržištu rada, produbljivanje nesigurnosti i sve slabije šanse za boljitak: politički eksplozivno stanje uma, s političarima koji se nezgrapno kolebaju između nespojive želje da zadovolje svoje kapitalističke gospodare i umirivanja ustrašenog izbornog tijela.

Sve u svemu, kako sada stvari stoje a čini se da se neće promijeniti u skorije vrijeme, masovna migracija zacijelo se neće zaustaviti: neće uzmanjkati ni uzroka za odlazak niti će se pojaviti iskrena nastojanja da se ona spriječi. Kako je Robert Winder pametno rekao u predgovoru drugom izdanju svoje knjige Bloody Foreigners: "Mi možemo staviti ležaljke na plažu kad god poželimo i vikati na valove koji nadiru, ali plima nas neće slušati i more se neće povući." Podizanje zidova kako bi se zaustavili migranti nadomak "naših dvorišta" komično podsjeća na priču o antičkom filozofu Diogenu koji je živio u bačvi na ulicama rodnog grada Sinope. Kad su ga upitali zbog čega se čudno ponaša, rekao je da kad je vidio susjede kako se užurbano barikadiraju i oštre mačeve, i on je poželio da doprinese obrani grada kako ga ne bi pregazile osvajačke trupe Aleksandra Makedonskog.

Međutim, ono što se sada događa, u proteklih nekoliko godina, je golemi porast broja izbjeglica i azilanata u ukupnom zbroju migranta koji kucaju na vrata Europe. Uzrok tog porasta je sve veći broj "neuspješnih" odnosno propalih država ili, u konačnici, teritorija izvan države, dakle izvan zakona, poprišta beskonačnih plemenskih i sektaških ratova, masovnih ubojstava i neprestanog razbojstva. U velikoj mjeri to je kolateralna šteta počinjena zbog tragično pogrešnih, zlokobnih i razornih vojnih pohoda u Afganistanu i Iraku, koji su doveli do smjene diktatorskih režima i uspostavljanja non-stop otvorenog kazališta kaosa i mahnitog nasilja, potpomognutog i potaknutog potpuno nekontroliranom globalnom trgovinom oružjem koja je osnažena pomoću profita nezasitne industrije oružja uz prešutnu (prema se često bahato iskazuje u javnosti na međunarodnim sajmovima oružja) podršku pohlepnih vlada koje pred sobom jedino vide povećanje BDP-a. Plima izbjeglica koje bježe od vladavine svojevoljnog nasilja te napuštaju svoje domove i dragocjenu imovinu, ljudi koji traže sklonište pred krvoprolićem, prelila je neprestan dotok takozvanih "ekonomskih useljenika", koje je pokrenula osnovna ljudska želja da napuste jalovu zemlju i odu na zelene pašnjake: od osiromašenih krajeva bez perspektive u zemlje iz snova bogate mogućnostima. O tom neprestanom strujanju ljudi koji traže život dostojan čovjeka (strujanje koje neprestano teče od početaka čovječanstva, a samo je ubrzano pomoću moderne industrije koja proizvodi suvišne ljude i uništene živote), Paul Collier je rekao (u knjizi Exodus):

Prva je činjenica da je jaz u prihodima između siromašnih i bogatih zemalja groteskno velik, a u globalnom procesu rasta neće se smanjiti još nekoliko desetljeća. Druga je da migracija neće bitno suziti taj jaz zbog toga što su povratni mehanizmi preslabi. Treća je da će se s porastom migracije u narednim desetljećima povećavati i dijaspora. Dakle, nesrazmjer u prihodima neće se promijeniti, a uzroka migracije bit će sve više. A to znači da će se migracija iz siromašnih u bogate zemlje nužno ubrzati. U bližoj budućnosti, međunarodna migracija neće se uravnotežiti: mi promatramo početak neuravnoteženja epskih razmjera.

Collier procjenjuje (raspolagao je statistikama samo do 2000.) da je od 1960. do 2000. "migracija iz siromašnih u bogate zemlje porasla od dvadesetak milijuna na više od 60 milijuna. Nadalje, porast je iz desetljeća u desetljeće sve veći... Logično je pretpostaviti da će se ovaj porast nastaviti nakon 2000." Mogli bismo reći da će se stanovništvo siromašnih i bogatih zemalja, prepušteno svojoj logici i inerciji, ponašati kao tekućina u spojenim posudama. Broj useljenika nužno će rasti do uspostavljanja ravnoteže, do izjednačavanja razine blagostanja u "razvijenim" područjima i područjima "u razvoju(?)" globalizirane planete. Međutim, zacijelo će proteći mnoga desetljeća kako bi se došlo do tog rezultata, čak i ako ne uzmemo u obzir nepredvidljive obrate povijesne sudbine.

 

Beskonačna priča

 

Oni koji bježe od bestijalnih ratova, despotizma ili divljaštva življenja u gladi i beznađu, od početaka modernih vremena kucaju na tuđa vrata. Za ljude s druge strane vrata oni su uvijek bili i ostali stranci. Stranci izazivaju tjeskobu zbog toga što su "strani" – zastrašujuće nepredvidivi, potpuno drugačiji od ljudi koje svakodnevno susrećemo i vjerujemo da znamo što od njih možemo očekivati; koliko nam je poznato, dotok stranaca mogao bi uništiti ono što je nama dragocjeno, osakatit će ili zbrisati naš miran i dobro uhodan život. One ljude s kojima živimo u susjedstvu, koje viđamo na ulicama i radnim mjestima, po navici dijelimo na prijatelje i neprijatelje, oni su dobrodošli ili ih samo podnosimo, ali bez obzira u koju ih ladicu stavili, dobro znamo kako ćemo se ponašati prema njima i kako ćemo s njima razgovarati. Međutim, o strancima ne znamo gotovo ništa pa ne shvaćamo njihove poteze i ne znamo kako bismo reagirali, ne možemo predvidjeti njihova namjere i što će učiniti. A neznanje o tome što nam je činiti, kako izaći na kraj sa situacijom koju nismo stvorili i koja nije pod našom kontrolom, osnovni je uzrok tjeskobe i straha.

Mogli bismo reći da su to univerzalni i vanvremenski problemi sa "strancima među nama" – uvijek se pojavljuju i proganjaju sve slojeve stanovništva više manje s istim intenzitetom, više manje u istoj mjeri. Napučena urbana središta neizbježno stvaraju kontradiktorne porive "miksofilije" (privlačnost šarolikih, heterogenih krajeva koji obećavaju nepoznata i neistražena iskustva i zbog toga nude avanturistička i istraživačka zadovoljstva) i "miksofobije" (strah od neregulirane količine nepoznatog, neukrotivog, odbojnog i nekontroliranog). Prvi poriv je najveća privlačnost gradskog života, a drugi je, suprotno tome, najužasnije prokletstvo, napose u očima manje imućnih i okretnih koji, suprotno bogatim i povlaštenim koji sebi mogu priuštiti mjesto u "zatvorenim zajednicama" kako bi se zaštitili od neugodnog, zbunjujućeg i uvijek iznova užasavajućeg kaosa i meteža u gužvi na gradskim ulicama, nisu u mogućnosti da se distanciraju od bezbrojnih zamki i prepada raštrkanih diljem heterogenog i u pravilu neprijateljskog, nepovjerljivog i opasnog urbanog okoliša, te im je suđeno da se cijeli život izlažu skrivenim prijetnjama. Kao što nam je Alberto Nardelli rekao: "Za gotovo 40% Europljana imigracija je najveća prijetnja s kojim se EU suočava, veća od svih drugih problema. Samo jednu godinu ranije, manje od 25% ispitanika dijelilo je njihovo mišljenje. Svaki drugi ispitanik u Britaniji smatra da je imigracija jedno od najvažnijih pitanja u zemlji."

Međutim, u našem svijetu koji je sve više dereguliran, policentričan i iščašen, ova trajna ambivalentnost gradskog života nije jedini uzrok nelagode i ustrašenosti pred bezdomnim pridošlicama, neprijateljstva prema njima i poticanja nasilja – kao i upotrebe, zloupotrebe ili zlostavljanja useljenika koji su očito jadni, bijedni i nemoćni. Možemo navesti još dva poriva da se to čini, osnaženih posebnim obilježjima našeg post-dereguliranog načina života i suživota, čimbenike koji su očito međusobno bitno razlikuju i stoga snažno utječu na drugačije skupine ljudi. I jedan i drugi intenzivira ogorčenje i ratobornost prema useljenicima, ali u drugačijim slojevima domaćeg stanovništva.

 

Životinjska farma

 

Prvi poriv nastaje, premda u jednom osuvremenjenom obliku, u strukturi koja je već opisana u Ezopovoj antičkoj basni o zečevima i žabama. U toj basni druge životinje nemilosrdno proganjaju zečeve koji više ne znaju kamo bi se skrili. Čim ugledaju neku životinju koja im prilazi, oni odmah pobjegnu. Jednog dana ugledali su krdo divljih konja u galopu, pa su uspaničeni zečevi odjurili do obližnjeg jezera, odlučni da će radije umrijeti nego živjeti u neprestanom strahu. Međutim, kad su došli na obalu jezera, u vodu je skočilo jato žaba ustrašenih naglim dolaskom zečeva. "Vidi ovo", rekao je jedan zec, "možda baš i nije tako loše kako se čini." Ne moraju umrijeti kako bi izbjegli život u strahu. Pouka Ezopove basne je jasna: satisfakcija koju je osjetio taj zec, dobrodošao odmor od rutinske potištenosti u svakodnevnom bijegu, nastala je zbog spoznaje da je uvijek netko u težoj gabuli od njega.

U našem društvu ljudskih životinja mnoštvo je zečeva koje "zvijeri nemilosrdno proganjaju" i koji to moraju trpjeti kao i zečevi u Ezopovoj basni. Njihov se broj povećao u proteklim desetljećima, a zacijelo će i dalje rasti. Oni jadno žive, poniženi su i posramljeni u društvu koje će ih izopćiti, a koje se razmeće lagodnim životom i neviđenim bogatstvima. Naše zečeve ismijavaju i osuđuju ove "druge ljudske životinje", neugodno im se jer su ih drugi ponizili i obezvrijedili, a njihova ih savjest cenzurira, ismijava i ponižava zbog toga što su očito nesposobni da budu ravni ovim drugima. U svijetu u kojem se za svakog pretpostavlja, očekuje se i potiče da "bude svoj/svoja", ovi ljudski zečevi kojima su drugi ljudi uskratili poštovanje, brigu i priznanje, isti su kao i Ezopovi "zečevi koje proganjaju druge životinje" te su otjerani u "zabit" koja je otpisana kao legitiman đavolji plijen i ondje zauvijek ostaju bez nade, nekmoli obećanja, u spasenje ili bijeg.

Za izopćenike koji pomišljaju da su stigli do dna, otkriće još jednog sloja ispod onog na koji su bačeni je spasonosni događaj, vraća im ljudsko dostojanstvo i u njima budi ono malo samopoštovanja. Masovni dolazak beznadnih migranta lišenih ljudskih prava ne samo u praksi, već i po slovu zakona, stvara (rijetku) mogućnost za taj događaj. To je vrlo daleko od objašnjenja poklapanja masovne migracije danas s bujanjem ksenofobije, rasizma, šovinističkih oblika nacionalizma – i zapanjujućeg izbornog uspjeha bez presedana ksenofobnih, rasističkih i šovinističkih stranki, pokreta i njihovih parolaških vođa.

 

Les bas profonds

 

Nacionalna fronta pod vodstvom Marine Le Pen mahom prikuplja glasače s dna francuskog društva – obespravljene, diskriminirane, osiromašene, u strahu od izopćenja – i dobiva njihovu podršku pomoću izgovorene ili prešutno shvaćene parole "Francuska Francuzima". Ljudi kojima prijeti konkretno, premda možda (zasad) nije formalno, izopćenje iz društva, ne mogu prečuti tu parolu: uostalom, nacionalizam im daje sanjani spasilački čamac (sredstvo uskrsnuća?) za njihovo oslabjelo ili već slomljeno samopoštovanje. Biti Francuz (ili Francuskinja) je odlika (jedina moguća?) s kojom su ravni dobrim i plemenitim, uzvišenim i moćnim ljudima na vrhu društva, a istodobno ih uzdiže iznad slično jadnih stranaca, pridošlica bez države. Migranti su ono traženo dno ispod dna na koji su domaći jadnici stjerani i natisnuti, dno na kojem tvoj usud možda ipak nije apsolutno ponižavajući, pa je stoga malo manje gorak, neizdrživ i nepodnošljiv.      

Postoji još jedan poseban (dakle, izvan "normalnog", vanvremenskog nepovjerenja prema strancima) razlog ogorčenosti prema masovnom dotoku izbjeglica i tražitelja azila, razlog koji je najčešće povezan s drugačijim društvenim slojem – sa "prekarijatom" u nastajanju: s ljudima koji se boje da će izgubiti svoja dragocjena postignuća vrijedna zavisti, imovinu i društveni položaj, a ne s onim ljudskim parnjacima Ezopovih zečeva trajno obuzetih očajem jer su sve to već izgubili ili nikad nisu imali priliku da to steknu.

 

Stanci na našoj obali – i ulici

 

Moramo reći da masovnu i nenadanu pojavu stranaca na našim ulicama mi nismo izazvali niti je možemo kontrolirati. Nitko nas nije ništa pitao, nitko nije zatražio naše dopuštenje. Nije ni čudo da se uzastopni valovi novih useljenika ogorčeno gledaju (kako je rekao Bertold Brecht), kao "glasnici s lošim vijestima". Oni su konkretizacija urušavanja poretka (bez obzira kako shvaćamo "poredak": stanje stvari u kojem je odnos uzroka i posljedice stabilan i stoga logičan i predvidljiv, pa onima u njemu omogućava da znaju što im je činiti) koji više ne obavezuje: svojevrstan "reklamni čovjek" koji nosi proglas "bliži se kraj svijeta koji poznajemo". Kako je točno rekao Jonathan Rutherford, oni "na naš prag donose loše vijesti s drugog kraja svijeta". Zbog njih smo svjesni i oni nas podsjećaju na ono što bismo najradije zaboravili ili još bolje zamislili da ne postoji: na neke globalne, daleke sile, za koje smo čuli, ali ih nikad nismo vidjeli, neopipljive, nerazumljive i tajanstvene sile koje su dovoljno moćne da se umiješaju i u naše živote ne obazirući se i ne uvažavajući naše prioritete. "Kolateralne žrtve" tih sila, po nekoj naopakoj logici, najčešće se shvaćaju kao prethodnica tih sila, koja sada među nama podiže vojarne. Ovi nomadi, ne svojevoljno već natjerani bezdušnim usudom, podsjećaju nas, iritantno i nepodnošljivo, na (nepopravljivu?) ranjivost našeg položaja i krhkost naše teškom mukom stečene dobrobiti – ljudska, odveć ljudska je navika da se glasnik okrivi i kazni zbog mrskog sadržaja poruke koju je prenio u ime tih zbunjujućih, neshvatljivih, zastrašujućih i opravdano omraženih globalnih sila za koje sumnjamo da su skrivile agoniju i ponižavajuću egzistencijalnu nesigurnost koja narušava naše samopouzdanje i razara naše životne planove. Ne možemo praktički ništa učiniti kako bismo zauzdali neuhvatljive i daleke globalizacijske sile, ali barem možemo preusmjeriti bijes koji su u nama probudile i održavaju ga budnim, i neizravno ga sručiti na one koji su im nadomak ruke i u dosegu njihovih proizvoda. Naravno da nećemo iz izdaleka zahvatiti korijen problema, ali možda će bar privremeno ublažiti poniženje jer smo jadni i nesposobni da se odupremo neizvjesnosti koja kljaštri naš položaj u svijetu.

Ova uvrnuta logika i s njom povezano gledište stvara dobro uzorano i vrlo plodno tlo, primamljivo za ispašu mnogih skupljača političkih glasova: prilika koju sve veći broj političara ni za živu glavu neće propustiti. Kapitalizirati na tjeskobi koju je izazvao dotok stranaca za koje se strahuje da će još više sniziti nadnice i plaće koje ionako stagniraju, još više produljiti red u kojem ljudi zaludu čekaju da će dobiti poslove kojih je sve manje, predstavlja iskušenje kojem će se oduprijeti vrlo malo etabliranih ili nadobudnih političara. Strategije koje političari koriste kako bi iskoristili ovu priliku su brojne i različite, ali jedna stvar mora biti jasna: politika uzajamnog odvajanja i održavanja distance, izgradnja zidova a ne mostova, i postavljanje izoliranih "komora odjeka" umjesto izravnih linija za neiskrivljenu komunikaciju (i naposljetku pranje ruku i pokazivanje ravnodušnosti pod krinkom tolerancije) nužno vodi u pustoš uzajamnog nepovjerenja, otuđenja i pogoršanih odnosa. Ova suicidalna politika koja kratkoročno donosi varljiv mir (jer tjera izazov izvan vidika) skladišti eksploziv za sutrašnju eksploziju. Dakle i zaključak mora biti jasan: jedini je izlaz iz sadašnje nelagode i budućnih nedaća odbacivanje prijetvornih iskušenja razdvajanja. Štoviše, ta razdvajanja treba učiniti neodrživim pomoću rušenja ograda "logora za tražitelje azila" i dovođenjem iritantnih razlika, odudaranja i samonametnutih otuđenja u neposredan, svakodnevan i bliski kontakt – s nadom da će doći do spajanja obzora, a ne njihovog induciranog i od nas pogoršanog cijepanja.

 

Duga vijugava cesta

 

Da, znam – ovaj smjer djelovanja ukazuje na dugo, naporno i trnovito razdoblje pred nama; zacijelo nam neće dati neposredno olakšanje, a možda će isprva izazvati nove strahove i pojačati sumnje i animozitete. Međutim, ne vjerujem da postoji alternativa, lagodnije i manje rizično, na brzu ruku sklopljeno rješenje ovog problema. Čovječanstvo je u krizi, a jedini je izlaz iz ove krize solidarnost među ljudima. Prva prepreka na tom putu prema izlazu iz međusobnog otuđenja je odbijanje dijaloga: šutnja u samootuđenju, nadmenosti, nepažnji, nemaru, ravnodušnosti. Umjesto para ljubav i mržnja, dijalektika iscrtavanja granica mora se promišljati u kontekstu trijade: ljubav, mržnja i ravnodušnost ili nemar.

O poroku ili grijehu ravnodušnosti, papa Franjo je 8. srpnja 2013. kad je posjetio Lampedusu ovo rekao – kad i gdje je današnja "moralna panika" i posljedični slom morala započela:

Mnogi su od nas, tu uključujem i sebe, izgubljeni, i nismo više pozorni prema svijetu u kojemu živimo, ne brinemo se, ne čuvamo ono što je Bog stvorio za sve ljude, i nismo više sposobni ni paziti jedni na druge! A kada ta izgubljenost poprimi dimenzije svijeta, dolazi do tragedija poput ove čiji smo bili svjedoci... Mora se postaviti pitanje: Tko je odgovoran za krv te naše braće i sestara? Nitko! Svi mi tako odgovaramo: nisam ja, ja s tim nemam veze, bit će da su drugi...     Danas se nitko na svijetu ne osjeća odgovornim za to; izgubili smo osjećaj odgovornosti za svoju braću i sestre... Kultura lagodnosti koja nas navodi da jedino mislimo na sebe, čini nas neosjetljivima na vapaje drugih, zbog nje živimo u mjehurima sapunice koji su lijepi, ali nisu ništa, samo su varka ništavnosti, prolaznosti, koja navodi na ravnodušnost prema drugima, štoviše, navodi na globalizaciju ravnodušnosti. U ovom globaliziranom svijetu, zapali smo u globaliziranu ravnodušnost. Navikli smo na patnju drugih, ne tiče nas se, ne zanima nas, to nije naša stvar!

Papa Franjo nas poziva da "izbrišemo ono što je od Heroda ostalo u našem srcu; molimo Gospodina milost da plačemo nad svojom ravnodušnošću, da plačemo nad okrutnošću koja postoji u svijetu, u našim srcima, i u onima koji anonimno donose društvene i ekonomske odluke koje otvaraju vrata tragedijama poput ove". A nakon ovih riječi, upitao je: "Tko je zaplakao? Tko je u našem svijetu danas zaplakao?"