2018-01-11
zeitgeist
Lucić
Piše: Andrej Nikolaidis
FOTO: 6yka.com

Hajka koja se vodi na izvrsnog pjesnika Predraga Lucića zbog njegove pjesme »Ići, mići, Ahmići« podsjetila me na situaciju koju je svojevremeno ovako opisao Avaz:

(Na Vešovićeve riječi je) „Amila Alikadić-Husović iz SBiH žustro reagirala i optužila Vešovića da je u njegovoj nervozi "prepoznala i jednog njegovog prijatelja iz njegovog sela, nažalost, nekadašnjeg našeg kolegu iz parlamentarnih klupa koji je s istom strašću mrzio muslimane", aludirajući na Radovana Karadžića.

Gospođa je istakla i kako to nije prvi put da Vešović vrijeđa muslimane, podsjetivši i na njegove viceve o hadžijama i fesovima, a potom ga je "lijepo zamolila da se bavi svojim narodom, a moj neka ostavi na miru, navrh glave nam je da se miješa tamo gdje bi se trebao osjećati postiđen"“.

Tada sam za zurnal.info napisao tekst koji je imao naslov »Vešović i Karadžić su isto«. U tekstu sam, između ostalog, pisao:

“Marko Vešović i Radovan Karadžić su isto. Oni ne samo da su iz istog sela, nego i sa istom strašću mrze muslimane. Ista je strast navela Karadžića da istrebljuje muslimane, i Vešovića da sa tim muslimanima četiri ratne godine ostane u Sarajevu. Kao što je opštepoznato, isto su komandir konc-logora i zatvorenik. Uprkos tome, meni se ipak čini kako su Radovan i gospođa Alikadić-Husović iz istog sela. To selo nije etničko, nego, kako bih rekao, optičko. U tom se selu ne sitničari, ne zumiraju se detalji, nego se gleda isključivo širi plan. Iza Radovanovog uvida da su svi muslimani bili bez razlike isti, i njenog uvida da su Marko i Radovan isti, stoji ista logika. Koja kaže da je narodnost ono što tvori zajednicu. Vešovićeva odluka da ostane u Sarajevu bila je etički čin, i po mom sudu ta ga odluka sa onima koji su ubijani zato što su muslimani čini nemjerljivo bližim nego što bi ga ikada mogla učiniti vjera, a kamoli nacija.

U ratu, biti Sarajlija značilo je biti pripadnik jedne etičke zajednice. Vešović ne samo da je bio pripadnik, nego i simbol te zajednice, kao što ja, koji sam od rata pobjegao, nisam bio dio rečene zajednice. Ta je zajednica preživjela rat, ali očito ne i poratne godine”.

I još:

“Pripadnik jednog naroda može govoriti samo o svom narodu – ovo je, složićemo se, inovacija u inovacijama ionako bogatoj povijesti fašizma. A može li se misliti? Mislim, mogu li, na primjer, da prostite, ja, sa ruskim imenom i grčkim prezimenom (kao da me je krstio Vaseljenski patrijarh), misliti o Bošnjacima, kad se njima već ne mogu baviti? Ovdašnji fašizmi su sramota čak i za fašizam”.

A kad me već krenulo sa autocitatima, još i ovo:

“Ovo me sjetilo na nesretnika iz Ulcinja koji mi je, iznerviran tekstom u kojem sam pisao o tome zašto volim umjetnost koju su stvorili gay ljudi, predao pismo kojim mi je, vrlo uljudno i odlučno, saopštio da sam mnoge prevario, ali ne i njega – on zna da sam ja neprijatelj islama.

Ako sam vam ja neprijatelj, tanki ste sa prijateljima, pomislio sam, ali nisam ništa rekao. Jer držim da je dužnost svakog od nas boriti se protiv gluposti, to da. Ali postoje trenuci kada se glupost i bezobrazluk, i inače nepobjedivi, udruže i postanu remek-djelo prirode, spomenik pobjedi materije nad duhom. U takvim trenucima, pred naročito uspjelim djelima odsustva duha, držim, jedini adekvatan odgovor je minut ćutnje.

Izjava gospođe Alikadić-Husović nije, međutim, stvar odsustva duha, nego prisustva zloduha. Taj zloduh mijenja ime i formu, ali ne nestaje: iznova se pojavljuje tamo gdje su ljudi bijesni, a bijesni su tamo gdje su slabi i povrijeđeni. Iz rana koje su nam nanijete odveć se brzo stiže do rana koje smo nanijeli: iz onoga što prepoznajemo kao etički superiornu poziciju žrtve odveć se brzo stiže do etički nedopustivih stvari – a to, najgore od svega, i nismo u stanju prepoznati”.

Sve ovo samo-navodim jer držim kako sve ono što sam napisao o “slučaju Vešović” važi i za “slučaj Lucić”.

Prije svega, napad na Lucića je, kao i napad na Vešovića – u neku ruku suicidalan. Ako je negdje užas stradanja Bošnjaka, makar na tren, pokleknuo pred ljepotom, onda je to bilo u nekim od sublimnih stihova Vešovićeve  Poljske konjice. Ako je negdje do kraja razotkrivena sadističko-karnevalska logika svih naših zločina, ako je negdje ogoljen oltar na kojem su prinošene naše žrtve, onda je to u Lucićevim stihovima. Tvrdim: bez svih sudova i komisija za utvrđivanje istine, bez svih inicijativa za pomirenje možemo, ali bez njihovih stihova, što bismo?

Prisjetimo se ovdje jednog radikalnog Kantovog primjera etičkog djelovanja.        

Benjamin Constant, polemišući sa Kantom, konstatuje da »moralno načelo, na primjer, da je reći istinu dužnost, ako se uzme apsolutno i izolovano, učinilo bi svako društvo nemogućim«. I dodaje da bi, prema Kantu, čovjek kod kojega se od ubica koji ga jure sakrio njegov prijatelj, ukoliko bi ubice upale u njegovu kuću, i upitale ga krije li svog prijatelja, imao dužnost da kaže »da«, jer bi laž značila zločin prema istini kao apsolutnoj vrijednosti.

Kant, koji zapravo nije naveo primjer koji mu je Constant pripisao, u svom odgovoru rekao je da, čak i u tom slučaju čovjek bi trebao reći istinu, i nastavio objašnjavati kako je jedino etičko djelovanje ono u kojem udjela nema »subjektova patologija« - njegovi interesi, naklonosti i dobit. Kantov minimum etičkog djelovanja praktično je neostvariv. Jer minimum je ujedno i maksimum: nema djelimično etičkog čina. Za svu sivu zonu djelimičnog, tu je moral, kojim se dogovorno definiše kada je i pod kojim uslovima društveno prihvatljivo neetičko djelovanje.

Nevolja je u tome što su naši zahtjevi za istinom čvrsti i principijelni, sve dok istina ne zaprijeti da naudi našem komforu, našim prijateljima, rođacima, naciji, državi, ideološkoj istini... bilo čemu do čega držimo.

Eto zašto je porodica grobnica etičkog: jer nema te svinjarije koju porodica svome članu neće oprostiti i prikriti je. Stvar počinje sa porodicom, kao osnovnom ćelijom stada, pa se ukrupnjava sve do krda nacije i države, koja izvana izgleda kao štala, ali je zapravo klanica.

Govoriti iz krda, u kojem je, kao što znamo, toplo ali smrdi, i držati etičke pridike ljudima poput Lucića, koji su sa gnušanjem i po visoku cijenu odbacili princip „što je moje, to je dobro“, naročito je odvratno, čak i za ovdašnje prilike.  Međutim, samo govoreći iz krda i za krdo, moguće je Predraga Lucića, čovjeka koji je pišući o zločinima hrvatskih vojnika i paravojnika rizikovao glavu, Predraga Lucića, koji je Stjepanu Mesiću, tadašnjem predsjedniku Hrvatske, kada je rekao kako će kleknuti i u Jasenovcu i u Bleiburgu, poručio: „Klekni u Ahmićima“  - optužiti da ismijava žrtve masakra u Ahmićima.

Istinu, nekako, uvijek očekujemo od drugih, dok mi po pravilu imamo takozvane više razloge zbog kojih suspendujemo istinu koja bi mogla nauditi našoj stvari. Od drugih očekujemo da, kao Aristotel, vole Platona, ali još više vole Istinu. Mi, pak, imamo svoje razloge zbog kojih ćemo se ponašati kao neko ko je prijatelj istine, ali još bolji prijatelj svojih prijatelja. Ovako ili onako, prije ili kasnije, dođemo do zaključka kako je nemoralno biti etičan.

Pa je tako nemoralan ispao i Predrag Lucić. Neki kažu da je svojom pjesmom uvrijedio žrtve. Neki kažu da je ustaša. Drugi dopuštaju mogućnost da je, čak, pišući svoju satiru mogao imati i dobre namjere. Ali, jadan, ne zna pisati. Tako kaže  profesor s fakulteta humanističkih nauka dr. Ibrahim Kajan. Kako je primijetio Nenad Veličković, “pjesma se, poentira doktor-bloger, ne može nazvati pjesmom jer je publika nije tako doživjela”.

Javna recepcija njegovog stihovanog političkog stava pročitana je i kao „izrugivanje žrtvama“, što znači da mu je pjesnička misao nedovršena, neprimjerena i zapravo upitna – prije svega kao satira savršeno jasne adrese, napisao je profesor.

Slijedeći njegovu logiku, dakle tezu da način na koji su idioti pročitali tekst određuje vrijednost teksta, proizilazi da otkako je svijeta i vijeka, nije bilo crnjega pisca ni grđega pisma od Deset božijih zapovijesti.  Jer, javna recepcija bogova zapovjednog etičkog stava pročitana je kao opšta zajebancija, što znači da mu je zakonodavna misao nedovršena, neprimjerena i zapravo upitna – prije svega kao satira savršeno jasne adrese. Jer, da je Bog Dekalog sastavio kako valja, ne bi toliki od nas „Ne ubij“ shvatili kao „Za Boga i narod svoj ubij“, ne bismo „Ne ukradi“ shvatili kao poziv na sveopštu pljaču. Napokon, da je Bog to malo bolje sočinio, ne bi neki od nas zapovijed koja glasi „Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!” shvatili kao: laži bezočno o Luciću.

A kad smo već kod zapovijesti, ja, iako nevjernik, potvrđujem da je 152. ajet iz sure Al-An'am savršen, i ne može biti, osim od strane podlaca i hulitelja, krivo protumačen:

I kad govorite - pravedno govorite,
makar bilo i protiv vaše rodbine!”

I još svjedočim da upravo to, iako nevjernik, Predrag Lucić i čini, pišući tako hrabro, tako uporno i tako dobro o grijesima “svoje rodbine”, svoga naroda.

Naša istorija nalik je na ogrebanu gramofonsku ploču: jedna te ista sekvenca pjesme o našim žrtvama, koju pjevamo u ime naših žrtava, jedna te ista politika, vođena u ime naših žrtava, ponavlja se u nedogled. Pjesma svira i svira, a žrtava je sve više: zemlja ih ne može primiti. Nikada se ta teška, monotona, repetitivna, hipnotička pjesma neće okončati, ukoliko ne čujemo ljude poput Lucića, one koji nose poruku da nas tuđe žrtve moraju boljeti više od naših: da u krajnjem nema tuđih žrtava, jer sve su naše. Pljuvati po ljudima poput Lucića znači pljunuti na jedinu šansu za neku drugačiju, bolju istoriju naše pseće zemlje.  

(2013.)