2018-01-11
zeitgeist
Ima li realizma za Cigane?
Piše: Aljoša Pužar
Esej iz programske knjižice dramske predstave "Ciganin, ali najljepši" (autor: Kristian Novak; dramaturg: Ivor Martinić; režija: Ivica Buljan; Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb, 2017.)
FOTO: AdobeStock

Povijest hrvatske književnosti i kazališta vidjela je već malen ali vidljiv zbroj svojih Jeđupki, od kojih neke bijahu pop-uspješnicama svoga doba pa su se kotrljale bilježnicama dokonjaka i zabavljale salonce svojim glasovima kroz više naraštaja. Ciganka se u tim starim stihovima pokladnih maskerata zaodijevala mistikom proročice, gatare koja se dugo klanja mušteriji, ne bez stanovite snishodljive zajedljivosti. Romska proročica u tim djelima podnosi ne samo mimoilaženje svoje etnološke prirode, označena pogrešnom egipatskom naljepnicom egzotike i grijeha, već i svoju rodnu popudbinu: ona je žena s margine koju valja tu i tamo platiti ne bi li svojim glasom s ruba pojasnila (ali, zaboga, ne predobro!) neku gospodsku dilemu, neki gradski sraz, ljubavnu zavrzlamu. Poput slabo ulaštena srebrna zrcala ona je, unatoč ironiji, tek nužni ornament, tamni refleks vanitasa, orijentalizam koji je prethodio turskoj modi, maurskom nakitu i europskoj kolonijalnoj gesti. Organska je to svinjarija unutrašnje podjele: nema doduše svako selo Ciganku, no ako i nema, imat će raskalašenu udovicu okruglih naušnica i šarene oprave.

Naša je renesansna literarna Ciganka-Jeđupka u svim svojim figurama prava prabaka i predšasnica one Ciganke varošanke što je iz sela nema dok nad poljima već grmi i sijeva i nevrijeme se sprema. I doista, grmljavine i munje velike bijele povijesti (pa i tada kad je ta povijest bila i ostala sasvim malenom, recimo hrvatskom, u skici, pokušaju, u slalomu, često i samolomu) često su s pravom izazivale strepnju skupljača perja, njihov prinudni pokret, nestanak i zamiranje zvukova njihove prisutnosti. U rasponu od koncentracijskog logora do prevrtljive retorike neke francuske ili britanske političke hulje, od noža i šake do suptilnih higijenskih opsesija dobrih katoličkih roditelja u mješovitim školama, od diskurznog zatočenja kavanom (pače, kafanom) do kulturne aproprijacije Kusturičine, Bregovićeve, do kiča, do kraja, do života koji sanjaju asimilaciju jer ta dolazi s pogodnošću vodovoda i odvodnje, s čitankom i tablicom množenja.

Folklor je tu bio jedva malo milostiviji: kovati i potkivati konja po mjesečini mogu samo odabrani lunatici Europske kulture. Tu se našoj Ciganki pridružuje njen heteronormativni Cigo, sada već kao fukoovski slijepac znanja čija se viđenja gube pod kopitima ostalih jahača pjesme. Ovi marginalci u dodiru s glavnim jahačima poravnavaju njihova umišljena sedla, zauzdani u tekstu, zaustavljeni u pokretu. 

A opet nije svaka europska cingareska ostala pod bijelim kopitima vlastelinskih pjesmarica i u problemima življene nejednakosti. Rijetko, no dragocjeno, njen se pomak prema pokretu bučnijih istina dogodio upravo u kazališnom činu. Tamo gdje su se u Commediji dell'arte prenosili i fiksirali drevni karakteri za sve buduće romantičke zaplete, ljubomore, gramzivosti i pohote, gdje su se sijale buduće avangarde i budući klasicizmi, u seoskoj se i skromnijoj Zinganetti ("Ciganeti", seoskoj kazališnoj farsi ukorijenjenoj oko gradova Lucca i Pistoia i u aretinskom kraju) uprizoruje manje uglađeni, ali i istinitiji sraz. Davno začeta kao jednostavna pantomima, ta je ciganeta manje zamagljeno zrcalo. Brutalnija i horizontalnija od gospodskih cingareski ta igra prati ritmove njive i štaglja, u njoj su likovi doktora i sluškinje, vojnika-plaćenika, lokalnog gospodina i drugih što zazivaju poznate obrasce i uzore. Svaki od tih likova donosi glasove daleke a prisutne velike povijesti. Svatko je tu, dakle, theoros, sveti ambasador, putnik, vidjelac, pa onda i pripovjedač i tumač svijeta onkraj granica sela.

Lik Ciganke i tu je važan, ali njegova uloga često nije dramatična ili dramatizirana. I dalje svojevrsno mistično biće ona je nalik istočnoazijskom šamanu. Nalazi se u samom središtu društvenih vrenja, uvijek s jednom nogom izvan njih, nogom spremnom na bijeg i naviklom na prepreke i lom. U mnogim se krajevima tog šamana štuje, ali mu se kuću smije zapaliti; sluša ga se s nervozom koja može završiti (pa onda često i završi) krvavo. Ciganka daje ime igri, kanalizirajući sile strašne, eros i tanatos, da ih se tek sluti, da govore njenim glasom ostajući sigurno onkraj kolektivne priče bijelih suseljana. Tu je Ciganku-Zingaru zato lako egzotizirati i diskurzno krotiti, ali uvijek s figom u džepu i to onom starinskom, iskonskom, vaginalnom – "smokvom" presavijenih prstiju koji brane od uroka. (Na pamet dolaze oni talijanski operni tenori što su se još donedavno hvatali za muda kod nekih nesretnih arija u Moći sudbine. Doista, takav je to trenutak, trenutak opipavanja kolektivnih mošnji, zlu ne trebalo.)

Ciganka je sreća i nesreća, kob sela, ali to se ne smije uvijek javno pokazati. Nju erotski i u smrtnom grču male i velike smrti svladava samo njezin Ciganin najljepši. On tako u svom paralelnom patrijarhatu, u paralelnom svemiru muških energija, organizira erotsku bit bijelog sela, u rasponu od britanskog romantičkog egzotizma u kojem kao figura "putnika namjernika" i konjokradice lupa na vrata predviktorijanskih domova, štipa sluškinje, otima damice, do tanatomorfologije krhkog glazbenika pokošenog nacističkim rafalima tzv. velike povijesti. Onkraj rodnog problema "zastrašujućeg" muškog tijela, taj tamnoputi stranac nastanjuje vrlo prepoznatljive forme i fantazme. Njegova pokretljivost pod olujnim nebom zalog je ženske transgresije preko granice očinskog zakona. Pa nek je i karnalno, to je gibanje izazov redu i poretku, glas koji odzvanja zidovima oranžerija i crkvi.

I kao što je za Woolfovu u "Orlandu" viktorijansko doba došlo s vlagom, kišom i povlačenjem u ojastučene i tapecirane klauzure lažne građanske čestitosti, tako je i to pokretno tijelo putnika i prodavača snova zamijenjeno do kraja koloniziranim sluganom poretka. Tradicija preimenovanja i zataškavanja predačkih glasova neprekidno je pratila privid slobode i pokretnosti. Boju Ciganina najljepšeg nemoguće je doduše lako asimilirati, kad bi se to i htjelo, ali se njome više ne potiču transgresije, osim onih zločinačkih. Ako i nije izloženo zločinu, to će tijelo ostati statičnim fokusom nelagode – neuklopivo i pasivizirano površnim redom. U središtu sad već nepokretnog života svoje obespravljene klase (kojoj automatoni europske ideologije i njihove imigracijske službe poriču pravo na nastavak stoljetnog pokreta) to se tijelo javlja kao tijelo zazornog straha. Dok se njegov vlasnik možda smije nadati kakvom časnom zaposlenju (koje će ga rijetko dopasti) to se tijelo povija i zastaje. Takvo skriveno i  prešućeno tijelo ne uspijeva obuzdati sile cinganete. Ostali likovi te povijesne pantomime šalju mu doduše nijeme signale, sanjajući pokrete zbog kojih su ga davno osudili. Nedostaje im taj nomad i putnik dok bodljikavim žicama odbijaju njegove nesretne bliskoistočne nasljednike, prave Jeđupe i Jeđupke.

Nemirni su ti bijeli likovi u svojim bezmesnim fantazijama, u lažnoj sitosti, pravdaju se, dogmatizirajući impotenciju jednog vremena, proglašavajući banalnu i izvitoperenu korektnost svojim vrhunaravnim zakonom. Policajci, žandari, vojnici i pohotnici, oni iz nacionalnih prijestolnica i iz pristojnih provincija glume trud oko žrtava bez lica, bez imena. Kako bi u tom igrokazu preživjeli valja im zazvati davno zakopano tijelo, valja im se dati potkovati na mjesečini. Dok iz pravca mitskog Egipta stižu valovi bezimenih, a po obalama se mediteranskih otoka nasukavaju napuhane lešine europske nečiste savjesti, u središtu se sela materijalizira, poput traga iskonskog grijeha, predkolonijalno tijelo domaće Azije, one koja je za Krležu počinjala u zagrebačkom Trnju. Ta međimurska ciganska Azija, isukana Sandokanova piratska sablja, ostvaruje kod Novaka, Martinića i Buljana pravo na ljubav, opasnu i prijestupničku, onakvu kakva i odgovara ("paše" i "reagira" u jednom) viktorijanski zakopčanim katoličkim Blitvama. Može li se ta ljubav realizirati na daskama tako da se utjelovi kao ravnopravno ili ravnopravno-asimilirano pogonsko središte o kome ovisi krhka ravnoteža, možda i pravda, ona koja nikad nije bila omogućena tijelu te ljubavi?  

Život, jasno je, ovdje zaostaje za kazalištem. U jednoj od najzanimljivijih podalpinskih cinganeta, onoj o usponu i padu fašizma autora Santi Bigija, bili su se uprizorili u ranom poraću "pravi" vinovnici povijesti:  Kralj Viktor Emanuel, Mussolini, Togliatti, Churchill, Staljin...  Naša je priča ovdje politički utišanija, no nema kod Novaka, Martinića i Buljana nedužnosti. Tipovi im ne donose velika imena ali održavaju velike društvene uloge (role i investicije u jednom): tu su policajci, isljednici, branitelji, hipokritski jebežljivci, tu su i žrtve bez lica. Ukratko, Hrvatska. Podariti Ciganinu čast naslova i središnjeg medija ove višestrune priče nije i ne može biti slučajno. On je tijelo prognano iz nacije i tijelo koje će joj se predati.  Bez bijele zastave i s nešto svog govora, i ako preživi grmljavinu i munje nevremena koje uvijek jest, on je pravo lice sakrivene žrtve. Njegova sila organizira prostor priče i u njoj ostaje kao blijedi trag stare egzotike i prevrtljivo obećanje novih blizina.