2017-08-10
zeitgeist
HODOČAŠĆE - Posjeta Kruji, bektašijskim tekijama i Sari Saltuku
Piše: Jasna Šamić
Na putu za Kruju
FOTO: Jasna Šamić

Moj domaćin u rezidencijalnom programu za pisce, u organiziji Traduki i Peoteka iz Tirane, Arian Leka, dobio je novi posao u Akademiji, vrlo je zadovoljan, ali mora svaki dan biti prisutan na licu mjesta, pa nije više na raspustu kao kad je radio na Univerzitetu. Tri dana pred moj odlazak, to mi je i saopštio, žaleći što ne može ići u Kruju i na istoimenu planinu iznad ovog grada, kako smo bili planirali.

-   Ali ti možeš tamo otići sama, ako želiš, kako si se i dogovorila sa Baba Edmond-dedeom.

Tačnije, mogu tamo otići onako kako mi je duhovni vođa svih Bektašija i glavni Bektašija u Tekiji u Tirani predložio, kad smo mu, Arian ja, bili u posjeti: da će me poslati na sveto mesto Sari Saltuka, u njegovoj - Baba Edmondovoj – vlastitoj organizaciji, “kad god ja to zaželim”.

Razmislila sam, i bez obzira što znam da će mi biti zamorno, jer u povratku za Sarajevo treba opet cijeli dan provesti na arodromu u Istambulu, odlučila sam se za to putovanje. Arian je obećao da će mi poslati prevodioca, da mi se nađe pri ruci, a poći će sa mnom i sekretarica (Secretary). Nisam u prvi mah shvatila koja sekretarica. Arianova, sa Akademije? 

Zahvalila sam mu i odgovorila da nije potrebno nikoga slati, da sam naučila cijeli život da putujem sama. Nisam dodala istinu da općenito volim biti sama, tako najviše volim otkrivati i nova mjesta i zemlje, jer tada je dojam najintenzivniji. Stoga najčešće sama odlazim i na izložbe, koncerte, u pozorišta i u bioskope…

Arian će se ubrzo potom javiti da će me sutradan u 10h, u kafani gdje smo prvi put popili piće po mom dolasku, čekati gospodin Nuri, sekretar Edmond-dedea. Dakle, to je ta «sekretarica» koja će poći sa mnom.

Gospodin Nuri je bio na mjestu dogovora, i već je bio popio svoju kafu. Zaboravila sam bila da on ne govori ni jedan jezik osim albanskog, na kome sam ja prije neki dan, zahvaljujući Antoineu, naučila tri riječi : dobar dan (mirëdita), doviđenja/u dobru se vidjeli (mirupafshim), i hvala (faleminderit).

Nuri je bio u žurbi, stalno je telefonirao. Razumjela sam da treba da što prije krenemo, da negdje što brže stignemo, a da ćemo kafu piti kasnije. Pominjao je stalno Ariana. Konačno razumjeh da i Arian ide s nama, i moramo po njega. Čudila sam se sve vrijeme: možemo ipak da se sporazumijemo i s ljudima čiji jezik ne znamo, iako je to mnogo zamornije, nego kad koliko-toliko govorimo neki strani jezik. Prepoznavala sam niz riječi zahvaljujući stranim jezicima koje sam izučavala, pa sam, kad sam to htjela, uspijevala razumjeti svakog svog sagovornika u Tirani. Mora da su se tako, išaretom i neartikulisanim zvucima, sporazumijevali i naši daleki preci, pećinski ljudi (kojih je, bay the way, danas opet sve više na Planeti), dok nisu stali na noge, pronašli oružje i oruđe, i stvorili jezički sistem. (Ili se sam polako stvarao?) Nisu bili blizu jedni drugih, a ipak je sistem svih jezika blizak. (Čomski je pokušao dokazati da svi jezici imaju i zajedničku gramatiku, ali kad nije uspio, odustao je od lingvistike čiji je i dalje, uz De Saussurra, najznačajniji predstavnik. Ili, da ne bude  zabune, jedan od njenih najvažnijih predstavnika.) Iako je ovo opšte mjesto, insistiram na tome da svaki jezik ima svoju fonetiku i fonologiju, morfologiju, i kad nema padeže, sintaksu, da ne govorimo o leksici i semantici. Ali enigma time nije riješena. A prava misterija me tek čekala.

Ušli smo u taksi koji je bio nedaleko od pomenute kafane, po imenu Stephan center. Bio je dogovor da će mi Baba Edmond dati svoja kola na upotrebu, ali nas je, eto, vozio obični taksi. Nisam pitala jesu li Edmond-dedeova kola bila zauzeta, za mene to nije imalo nikakve važnosti. Važno je da idemo tamo gdje smo naumili, i da nije toliko vruće kao prošlih dana.

Skrenuli smo kod velikog trga Skenderbeg u jednu od aleja, čula sam ponovo Nuria da pominje “kishe”i “orthodox”, i shvatila da idemo do pravoslavne crkve da tamo sačekamo Ariana.

Uspio je da dobije slobodan dan!

-  Nešto izuzetno, skoro uzvikuje, očito zadovoljan, kad se pojavio, jer je tek počeo s novim poslom.

I meni je naravno drago što će me pratiti na ovom hodočašću, on je ugodnno društvo, uz to, ni taksista ne zna ni jedan jezik osim albanskog.

Prolazimo kroz Tiranu, koja mi se ovoga puta čini ogromnom, nepreglednom, vozimo kroz predgrađa koja su povezana s drugim opštinama i gradićima, gdje ljudi duž pločnika, na kilometre dugim - kako mi se čini - čučeći na asfaltu, prodaju sve i svašta, od voća i povrća, ogromnih lubenica, kakve nigdje nisam vidjela, do čarapa, suknji, donjeg veša, cipela, posuđa… Ova pijaca, i sve što se tu prodaje, djeluje vrlo prljavo i jadno. Podsjeća na neke dijelove bivše mi domovine, a donekle i na neke arapske gradove i Suk u Parizu, u mom kvartu, kome sam posvetila i jednu svoju pjesmu.

Kuće bivaju sve manje. Takve će biti sve dok ne stignemo u grad, koji ima u nazivu takođe riječ Kruje, Fushë Krujëme, ali to nije Kruja u koju idemo, i odakle ćemo na hadž Sari Saltuku, legendarnoj bektašijskoj ličnosti, koji je, kako sam ranije čula, sahranjen na vrhu planine Kruje.

Ubrzo potom, gotovo doslovce, tonemo u osušeno blato kojim ćemo se truckati dugo po seoskim prtinama, budući da je Sekretar Nuri dobio zadatak da usput posjetimo još jednu manju tekiju Shehmemi Baba.

Sačekuje nas jedna sredovječna žena, vrlo uslužna, gotovo ponizna, i void odmah u kahveodžak za « sohbet » (odaja namijenjena za kafu i razgovor), gdje ubrzo potom stiže i sekretar tekije. I odmah počne nadugo i naširoko s pričom kojoj se teško nazire kraj. Dolazi i Bàba, u istoj odjeći koju je na sebi imao i Edmond-dede u Tirani, s istom dugom i sijedom bradom, s istim kamenom od alabastera sa dvanaest kratkih krakova,koji mu visi na ogrlici okačenoj oko vrata, s istim tadžom, krunom na glavi, sa dvanaest šavova koji, kao i zvijezda od alabastera, simbolizira dvanaest imama (Duodecamane kod šiita). Ali je opet savim drukčiji od Edmond-dedea, djeluje povučen, šutljiv. Čak dopuštam sebi da kažem da je kao izbrisan: tu je a nema ga. Na nogama mu vidim plastične papuče, navučene na svjetlije, vunene sokne.

Sve vrijeme koje ćemo provesti u ovoj bektašijskoj svetoj kući, Babaija  neće progovoriti ni riječi. A neće ni moći, jer će njegov sekretar uzeti monopol na riječ.

Ovaj posljednji, sekretar ove male tekije, sve vrijeme se, u stvari, obraća meni. S moje je desne strane - sjedi na stolici, ja u fotelji, sličnoj onoj u Sali za primanje u Tekiji u Tirani, iako se na ovoj ne čita veliko bogatstvo, dok je Bàba s moje lijeve strane, pa sam mu maltene okrenula leđa.

Barem ću iskoristiti priliku da pitam sekretara ono što sam zaboravila pitati Bàba Edmonda kad sam bila u Tekiji u Tirani, mislim, sve vrijeme osjećajući ogromnu razliku u nivou znanja, dubine, elegancije, i uopšte Bektašijstva - ne znam to tačno imenovati, koja postoji između tekije u Tirani i ove seoske, u dalekoj zabiti. Prvo pitam imaju li zikr isemahanu, mjesto obavljanja zikra, pomenuvši ritual s pominjanjem božijih imena i plesom, Sema, koji sam vidjela kod turskih Alevida. Na što sekretar odgovara:

 -  Mi primamo svakog, ali samo do ove prostorije za kafu, odatle, pa nadalje, sve je naša tajna koju nikome ne odajemo.

A onda mene poče propitivati, interesirajući se iznad svega za Izetbegovića Prvovjenčanog, i za moje mišljenje o njemu. Moj odgovor je iskren, iako paralelno s odgovorima koje mu dajem mislim kako svako ne zaslužuje iskrenost, a ja sam sa svima ista. Kažem, dakle, što mislim o našem Bâbi: da je bio karizmatična ličnost, ali vrlo loš, čak opasno loš političar, kao što je to i Izetbegović Drugi.

Ne, ne zanima ga dotični kao političar.

- A kako govoriti o tim ljudima drukčije, kad su oni (postali) političari?

Sekretara zanima Izetbegović musliman. I njegova knjiga o islamu.

Ne znam na koju misli (valjda na Islamsku Deklaraciju?), ali ne tražim da precizira, svakako su mu obje o islamu (osim treće, posljednje, koja je to djelimično, i gdje se posebno želio prikazati velikim filozofom, od Istoka do Zapada). A obje su užasne, i Deklaracija, i Islam između Istoka i Zapada. Istovremeno su bile odlična isprika četnicima za klanje, za otvaranje logora, za pokušaj stvaranja Velike Srbije, etnički čiste.

Kažem da taj čovjek nije poznavao islam, ništa stvarno o islamu - nije, na primjer, znao da postoji ijedna “škola” u toj religiji, da je mrzio sufizam, a o njemu ništa ne znajući. Govorio je pogrdno i o turskim jezičkim reformama i uvođenju latinskog alfabeta nakon 1923, koji je po njemu bio jadan i siromašan u odnosu na “bogato i lijepo” arapsko pismo, za kojim je žalio, budući da nikad nije čuo za vokalnu harmoniju, koja je u osnovi sistema turskog aglutinantnog jezika (kakvi su svi iz porodice ugro-finskih jezika, ili šire, uralsko-altajskih). A očito nije znao ni arapski, niti da u tom jeziku postoje samo tri vokala (za razliku od turskog, gdje ih je osam). Knjige je sigurno pisao iskreno, i intuitivno, iz srca, kreirajući svoj vlastiti islam, čiju cijenu plaćamo već decenijama.

- Za nas je njegova knjiga bila sveta, prava biblija – prenosi sekretarove riječi Arian. - Prevedena je na mnoge jezike i imala strahovit odjek među svim muslimanima, istinsko obećanje za sve nas i nada u bolje sutra, dodaće Sekretar.

Jadni mi, zato smo i nastradali, i jadni vi, kad vam neki neznalica može podmetati svoje neznanje romantika–ekstremiste. Ali, tako je to. Danas, i još gori od ovog ekstremnog romantika, ili romantičnog ekstremiste, o islamu podučavaju. Pokušavam, ipak, kazati šta mislim, dijelom se suzdržavajući; vidim da ne vrijedi podučavati, ostao mi je to od profesorske karijere, a ipak podvlačim Izetbegovićevo neprijateljstvo prema svim derviškim redovima. Sve je uzalud. On je Heroj, Legenda (izgleda veća ovdje i od Sari Saltuka?), njegova Knjiga, biblija za sve muslimane! I dalje diskusije nema.  

Šta me ono još ovaj Babaijev sekretar pitao, ne sjećam se više, nije prestajao da me propituje, dok mi se sve više vrtjelo u glavi. Dok glavni Babaija - šuti li šuti.

I dok Arian - prevodi li prevodi.

Arian uopšte nije znao da je kod nas postao zagarantovan nepotizam u politici i da se predsjedničko mjesto sad nasljeđuje, a da su izbori gora prevara od one u doba komunizma. Drugim riječima, veoma će se iznenaditi kasnije, kad sazna da je predsjednik Bosne, već odavno - meni se čini već stotinama godina - Izetbegović Drugi.

Dok nas ista skromna gospođa, koja nas je i dočekala, služi sokovima i kafom, u sobi upravo namijenjenoj za to.

Konačno izlazimo u bašticu koja je s njegom održavana. Treba da obiđemo turbe i «semahanu» (koje, u stvari, tu nije ni bilo, ali sekretar me krivo upućuje na nju). To je malo turbe – mauzolej - gdje je zakopan jedan od Babaija ove male, seoske tekije. Kad sam ušla u turbe, vidjela sam dva groba dvojice derviša, Bektašije, jedan starijeg datuma od drugog; tačnije, Baba Ali Harasani je umro 1443. godine, a Baba Mehmet, 1934.

Pored turbeta je ogromno stablo, staro nekoliko stotina godina. Tačnije,   oko 500 godina, dok je visoko 25 metara, a široko (tj. perimatar mu je)  7,2 metra. Krošnja mu je, pak, oštećena zubom vremena. Danas to stablo predstavlja prirodni kulturni spomenik. 

Kada je Enver Hoxha sravnio sve bogomolje sa zemljom, nije dirnuo u stablo, ne znajući da je ono isto toliko važno koliko i tekija, koliko i turbe, koliko i sve što ga okružuje. Ili znajući.

“A stablo je svjedok svega što se desilo”.

Prisjećam se šta mi je rekao šejh Fejzulah Hadžibajrić kad je muslimanska ulema zatvorila tekije po Bosni: «Oni mogu zatvoriti tekije, ali ne i naš um, želje i vjerovanje». Pa su i dalje obavljali obred – zikr – u privatnim kućama. I preživjeli. Kao i albanski Bektašije za vrijeme Enver Hoxhe.

Pored velikog drveta je manje drvo, nešto mlađe, možda nekoliko decenija.

Sve je tu obojeno u jarko zelenu boju, i tekija, i malo turbe pored ogromnog stabla, kao što su i stabla i njihove krošnje, kao što je i drugo turbe, nešto podalje. Sama tekija ima balkon, s onom istom ukrasnom ogradom, kakvu susrećemo posvuda na Balkanu u posljednje vrijeme. Samo su još nedostajali labudovi i lavovi, kakve susrećemo kod naših balkanskih dobrostojećih izbjeglica, da mi dočaraju sjećanje na  novokomponovani ambijent ex-ju. (Lav inače ne bi bio pogrešan s obzirom na legendu o Muhammadu i lavu.)

Nastavljamo put nakon što smo se fotografisali, i što su sekretar Edmond-dedea, kao i Babaija ove male tekije bili krajnje diskretni, šutljivi poput riba. Gospodin Nuri je inteligentan i obrazovan čovjek, što sam primijetila još u Tekiji u Tirani, a sve vrijeme našeg boravka u ovoj seoskoj Džem-evi, samo se smješkao.

 

 

Kruje

Put smo nastavili do Kruje gdje smo brzo stigli, ali smo se dugo peli uskim uličicama. Kruja je kao okačena na visoku planinu koja se kao zid diže iznad nje, a i sama se zove Planina Kruje. Mnogo je tu kuća, i čini se: nepregledan grad!

Kad stignemo u centar, shvatam da grad i nije velik: nekoliko sokaka, i to je sve. Šarmantan stari srednjovjekovni trgovački centar, koji je iskopao odnekle sve starine i prodaje ih u svojoj čaršiji, što neodoljivo podsjeća na onu mostarsku, kraj Staroga mosta, više nego na Baščaršiju.

Dolje, ispod nas, protegla se polja i valovite planine, a nazire se i more, skriveno u magli.

Još ranije sam pročitala da je grad (Krujë), bio nastanjen ilirskim plemenima, starosjediocima Albanije. Godine 1190, Krujë postaje glavni grad prve autonomne srednjovjekovne države i Kneževine Arber, koja će potom postati Kraljevina Albanija, dok ga u 15. vijeku osvajaju Turci Osmani. Već 1443, legendarni junak Skenderbeg, koji je rodom iz tog grada, oslobađa ga, i brani potom od tri turska napada, a uspjeće spasiti njegovu nezavisnost sve do svoje smrti, 1468. godine.

U četvrtom pokušaju, deset godina kasnije, Osmani će definitivno osvojiti Kruju, koja će od tada postati dio njihovog Carstva. Nakon niza revolta početkom XX stoljeća, Albanija će biti slobodna 1912. godine.

Danas u Kruji postoji Skenderbegov dvorac, pretvoren u muzej. Građen je u kamenu, koji je čuven nadaleko, i u kom su podignute sve srednjovjekovne kuće u toj oblasti. Inače je grad dobio ime po albanskoj riječi kroikrua, što znači fontana, izvor.  

U prošlosti su se tu održavali brojni paganski rituali, ali nakon širenja hrišćanstva, gradi se prva crkva zvana Sveti Aleksandar. 

 

 

Bektašije se prvi put pojavljuju u Kruji u 18. vijeku. U osmansko doba, u Kruji se, blizu crkve Svetog Aleksandra, gradi i «teatar» posvećen Sari Saltukovim Bektašijama. Podsjetimo se da se teatrom naziva Bektašijska tekija, odnosno Cemevi (džem evi), što doslovce znači “mjesto okupljanja”, od arapske riječi džam – skupljanje, skup. Godine 1789-99, izgrađena je blizu Skenderbegovog dvorca-utvrde, i Dollma tekije (Dollma tekke, TEQEJA E DOLLMËS) koja nosi ime po porodici Dollma. Godine 1807, po mišljenju nekih istoričara, šejh Mimi, koga šalje Ali Paša (Albanac po porijeklu, koji je kao paša vladao Zapadnom Rumelijom Osmanskog carstva) u Kruje, osniva tu jednu drugu tekiju. Kaplan Paša će međutim ubiti šejha Mimia i uništiti tekiju, koju će, ipak, sredinom 19. stoljeća, restaurirati Baba Husein iz Dibra. Izgleda da je početkom 20. stoljeća cijela oblast Kruje bila Bektašijska.

Po kaldrmi uglačanog kamena, jedva se dokotrljasmo do tekije, skrivene duboko u jednom od strmih sokaka. Penji se, silazi, pa opet penji, ne vidim ništa oko sebe, zaboravljam na one užasne nebodere koji su mi ostali iza leđa, koji se tek grade i koji će pokvariti vidik u Kruji, a vjerovatno ugroziti i turizam u ovoj oblasti.

Tekija je u maloj bašti, gdje su grobovi Bektašija. Čitam da su to derviši, i  jedva odgonetam tarih – datum - njihove smrti. Datume mogu pročitati, ali imena mi teže idu, previše ih je izgrizlo vrijeme.

 

 

Nekoliko nišana sa bektašijskim,babaijskim kapama, i jedan sa turbanom uleme, vjerovatno nema veze sa bektašijama, ali ja ne mogu odgonetnuti odakle je, jer je arapski natpis potpuno izbrisan. A čini mi se da u mene odjednom svi gledaju kao u proroka koji će im odati tajnu: imena, datume, ličnosti, i sve ostalo.

 

 

Turbe je malo, iz 1124.

  • Po Hidžri ?, pita Nuri.

Na što se prisjećam da ne može drugo ni biti nego Hidžra, - iako su negdje zapisivalii miladi godine, one hrišćanske (na primjer u maloj tekiji ispod Kruje). Nema nikakve sumnje da je to ona, Dollma tekke, koja je izgrađena u 18, potom srušena, pa ponovo sagrađenau 19. vijeku. Očito ne sasvim porušena, jer tragovi su očiti u njoj iz 18. stoljeća, na zidovima glavnog turbeta, kao i na nišanima tekijske bašte. Ali i na velikoj ploči  gdje piše arapskim slovima, prvo ime Hadži Mustafe, a potom i Hasana Derviša. Ispod arapskog teksta je onaj na albanskom:  Tyrbja Dervish Husen Dollmes, 1.XII.28.

 

 

I kahve odžak se čini vrlo drevna soba, sa šiltetima poredanim jedan na drugi, kao što sam to vidjela u starim bosanskim, muslimanskim kućama.

- Da, Albanci takođe ove dušeke zovu šilte, odgovara mi na pitanje o tome   Arian.

I ova posjeta je potrajala, zbog tog što sam pokušavala odgonetnuti arapsko izbrisano pismo sa nišana, od čega su mi oči počele da suze i bole.

Nije ni čudo što imam danas problema s vidom, mislim, prisjećajući se koliko sam samo takvih tekstova pročitala od svoje 20. godine, i kako sam mogla odgonetati razne arapske rukopise, kojih je na desetine, slične ovima i još gore, a osmanski turski je i jezik ovih spomenika.

U tekstovima koje sam ranije čitala o ovoj tekiji, pominje se isti Hadži Mustafa Baba, čije ime i ja čitam, kao što se navodi i to da je tekija izgrađena 1770. od kamena, veličine 7 metara i 20 centimetara. Gore je kupola, na osmougaonoj kuli, nalik na bubanj. Unutrašnji zidovi su ukrašeni arabeskama, kao i natpisom na arapskom. Tu je valjda i grob Adem Aga Toptanija, koji je umro 1784. godine, i koji je po mišljenju njemačkog istoričara, Vernera Dauma, osnivač ove tekije. 

I ova tekija je zatvorena 1967, kao i sve bogomolje u Albanije, da bi 1990. bila ponovo otvorena, pa danas ima opet sve ono što su imale i  druge tekije: i kuhinju gdje se peče hljeb, i kahve odžak, i prostorije za umivanje i toalet. 

Evo što sam pročitala na grobu jednog od Babaija: Da je umro 1139, odnosno 1726-7, da se “merhum”, pokojnik, zvao Hadži Mustafa i da je pripadao tarikatu Bektašija.

Ali mnoge stvari ostaju još da se odgonetnu i razjasne u vezi s ovom tekijom, naročito datumi koji su s njom u vezi.

Na samom ulazu u tekiju, tačnije u bašti, nalazi se i grob jedne žene. To je sasvim očito i po tome što nišan nema bektašijskog tadža, nego je tu špicasta kapa. Čitam šta piše:

Hadha tarih-i irtihâl-i tarîq Bektashiden …? bint-i Ebi Hasan zevceti dervish-i  ‘Abdul Baqî… ruhuna al Fatiha sene 1286

“Ovo je datum nestanka (smrti) …kćerke Ebu Hasana, i žene derviša Abudul Baqia, iz tarikata Bektašija (mjeseca?)… al-Fatiha za njenu dušu, godina  1286”, tj. 1869.

Ebu Hasan, kod Albanaca je Ebu Husen, iz porodice Dollme, pa se može zaključiti da je to po svoj prilici bila njegova kći, koja je možda i sama bila  Bektašija.

Pored nje je nišan gdje piše odprilike ovo: da je datum smrti derviša iz tarikata Bektašija godina 1277, po Hidžri, odnosno 1860, naše ere. Ne vidim dobro ime derviša.

 

 

U turbetu, kraj mihraba je natpis: ilk … kube - i šerif sene 1193, odnosno 1779. Jedan drugi orijentalista je pročitao da je tekija sagrađena 1789-99, iako sasvim čitko i jasno piše na arapskom broj 1193.

 

 

I tu su, u kahve odžaku, Huseinovi portreti, koje susrećemo svuda u bektašijskim tekijama. Kao i na svim bektašijskim svetim mjestima. Ponegdje se uz njega nađe i njegov brat Hasan, ili otac Ali, zet proroka (poslanika) Muhammada. A nekad su i sva trojica zajedno.

 

 

 

Mauzolej Sari Saltuka 

 

Odlazimo na vrh planine Kruje.

Penjemo se prilično dugo dok su se nad nas nadvile stijene prekrasnog prošaranog kamena. Naš hadž će se sastojati od nekoliko “mekama” – postaja. Ova je skoro posljednja, ali najvažnija. Ne računam odmor koji će takođe doći pred kraj našeg hodočašća.

                            

I kad se susretnemo sa Pećinom - Mauzolejom, ili  Tekijom po nekima, do koje sad moramo sići, i ugledamo tu mističku rupu koja naprosto zrači i svjetluca, ne samo zbog niza svijeća upaljenih u njoj – čije je kamenje unutra prošarano različitim bojama, a dominira bijelo-crvena, teško je ne osjetiti se i sam mistikom. Makar i onim laičkim, kakvim se ja osjećam. Sve je tu vrlo misteriozno i mistično u isti mah. Pećina ima vrata i prozore, na ulazu. Dolje su ćilimi. Unutra su dva podzida s obje strane, koja su možda nekad bile sećije, za sjedenje i spavanje. Prostorija se sužava u dubini. Dugačka je svega dva, tri metra. Tu je živio Sari Saltuk.  Koji je po nekima  St. Spiridon, porijeklom sa Krfa. Ali nije tu zakopan, kako sam ja mislila, i kako misle neki Bektašije, pa i neki istoričari. Ne zna se u stvari gdje je ova legendarna ličnost sahranjena, tako naravno govore mnogi naučnici, ali tako veli i Sekretar Nuri, ne trudeći se da podvuče poznatu bajku o njegovim tabutima u raznim gradovima svijeta. U toj pećini, koja je bila dom poznatog junaka i amblema Bektašizma, Sari Saltuk je, kažu, živio dvadeset godina. Tekija, ili Mauzolej, odnosno Pećina i cijela okoliš postali su nacionalni albanski spomenik, kao i mjesto hodočašća svih Bektašija. I ne samo Bektašija.  

 

 

Jedan dio tih hodočasnika ostaje tu, mlade djevojke, dok se muškarci često penju na vrh, istim stepenicama kojima smo mi sišli, kupuju tu, na vrhu stepenica, svijeće, silaze ponovo i opet ih pale, moleći se ko zna kojem Bogu,i krsteći se, vrlo dugo, pognutih glava. Ali vjerovatno i zamišljaju želje, koje, kako legenda kaže, odmah nam se ispune nakon ovog hadža. Naravno da i ja imam svoju molitvu, neki unutrašnji šapat koji je želja, nekoliko želja, ima ih čak hipten, ali valja napraviti izbor, uz svijeću koju palim, koja je poklon Sekretara Nurije. On i Arian su mi je u stvari poklonili, jer nisam ništa znala o tom ritualu dok se nisam našla dolje, u Sari Saltukovom domu.

Ta svijeća je danas vjerovatno već izgorjela do kraja, dok se sjećam ovog izuzetno zanimljivog, naprosto magičnog putovanja, na vrh nečega odakle puca pogled na ostala brda u stijenju i vidi se Jadran.

Izvan pećine je, malo podalje i grob nekog neznanog Bektašije, a dolje, duboko, izvor. «Voda sastavljena od pravih dragulja (džuhera)». To je čista izvorska voda, bolja nego i jedno vino. Naprosto opija. Kruje–izvor! Sa ovih visina, p(r)otiče i ime grada.

 

 

Čuvari su tu posadili razno “holy” cvijeće, koje niče direktno iz bijelih stijena, a jedan od njih, bere nekoliko tih planinskih, pećinskih i svetih karanfila za mene.

Jedan sveti cvijetak ću pokloniti velikodušno Silvani, Arianovoj supruzi.

Ostali smo još neko vrijeme tu.

    -  Ne ide ti se odavde, kaže mi Arian.

    -  Da, teško je napustiti ovako neobično mjesto kakvo se rijetko viđa u životu.

Ja ga ne znam opisati. Ni fotografija neće ništa reći od onoga što smo stvarno vidjeli i doživjeli.

Kako li su se peli do njega, kao antilope, po oštrom stijenju ljudi i Sari Saltuk, kad nije bilo puta koji vodi turiste da se pomole i zažele neku želju? U nadi da će im se ona i ispuniti! Pitam se da li se tu Sari Saltuk krio od nečega. Zašto je baš ovo mjesto izabrao?

Sari Saltuk je svetac, ili vrsta sveca za Bektašije koji ga slave na isti način kao i mnoge druge, hrišćanske svece, a ovo sveto mjesto zovu, dakle, i Tekija Sari Saltuka, dok neki istoričari kažu da je to jedno od legendarnih turbeta–mauzoleja ovog ratnika i vrlo pravednog i humanog čovjeka. Upravo zbog njegove humanosti ga slave i hrišćani, a ne samo  muslimani. Legenda takođe veli, podsjetimo se, da se njegovi grobovi – turbe - nalaze i u Ohridu, i u Blagajskoj tekiji na Buni kod Mostara (koja je kasnije postala nakšibendijska tekija), i u Dobrudži, i u Anadoliji, odnosno da ima najmanje sedam grobova Sari Saltuka. Stvarnim datumom njegove smrti smatra se 1297 – 98, a pominje ga i Evlija Čelebi u svom Putopisu, Seyahatname, s pravim imenom Muhammad Muhari. Po njemu je Sari Saltuk porijeklom iz Buhare. Po nekim izvorima, živio je u Dobrudži do 1290, nakon čega odlazi na Balkan, gdje širi islam. On se takođe spominje uz imena sultana Džema (Cem), i Ahmeda Yesevija, koji je uticao da on postane derviš i koji ga je i poslao Hadži Bektašu Veliju, osnivaču reda, zahvaljujući kome postaje Bektaši. Uz Sari Saltukovo ime dodaje se često i titula Baba, ili Dede. Navodno je Saltuk staro tursko ime,  koje je dobio nakon jedne pobjede.

Naravno da postoje dva Sari Saltuka: jedan je legendarna ličnost, Bektašija i, kako Turci kažu, kahraman – junak koji se borio na raznim ratištima, a druga je istorijska, o kojoj i dalje postoje najviše pretpostavke, ali koji jeste bio i ratnik i derviš. Turski istoričari navode nesigurne izvore po kojima se Sari Saltuk borio u mnogim zemljama kao što su: Arabistan, Turkmenistan, Džingistan, itd.

Marokanski putopisac iz 14. vijeka, Ibn Battuta kaže da je Sari Saltuk bio   egzaltirani vjernik predan Bogu; istoričar Fréderic Haslick ga smatra svecem jednog tatarskog plemena sa Krima, koji je donio svoj kult u Dobrudžu.

Prema djelu Oguzname iz 15. vijeka, Sari Saltuk je 1261. godine pratio jednu grupu Turkmena u Dobrudžu, gdje su se zatim svi oni nastanili zahvaljujući bizantskom imperatoru Mihailu VIII, i postali čuvari    sjeverne granice Carstva. Isti izvor ga smiješta na Krim nakon 1265, a nakon 1280. pominje da je predvodio nomade u Dobrudžu. Nakon Sari Saltukove smrti, dio Turkmena se vratilo u Anadoliju, dok su drugi ostali i postali hrišćani. 

Neki vrlo stari izvori govore da je on u Dobrudži i sahranjen, a da je njegov grob posjetio 1484/1485.godine, sultan Bajazid II, za vrijeme jednog svog vojnog pohoda. I nakon što je izvojevao pobjedu, naredio je da se tu sagradi religijsko-edukativni kompleks, kao i Sari Saltukovo turbe – mauzolej -  čija je gradnja završena 1488. Grad se razvio upravo nakon izgradnje tog turbeta i tog događaja. Evlija Čelebi (Evliya Çelebi) je jedan od rijetkih koji tvrde da je tu pronađen mramorni sarkofag sa tatarskim natpisom, za koji se tvrdi da je grob pomenutog Sveca. Ali ovaj podatak, dakle, niko drugi, od onih koji su govorili o sultanovom proputovanju kroz Dobrudžu, nije nikad pomenuo.

I brdo zvano Babadag u Rumuniji je postalo odavno mjesto hodočašća, koje je čak posjetio i Sulejman Veličanstveni 1538.godine, a postao je urbani centar isto toliko važan u 16. vijeku, kao i Dobrudža. Česti ratovi u 17. vijeku uništili su cijeli taj kraj, pa i mauzolej, koji je izgorio u tursko-ruskom ratu. Obično turbe je ponovo podignuto 1828. 

 

xxx

Arian je kupio pravi “naramak” svijeća koje će vjerovatno kasnije paliti i  kod kuće, sjećajući se našeg hadža.

Nakon koga smo išli u restoran i jeli albanske specijalitete, uz vino, koje je izabrao Arian! Pokazao mi je svoju kartu: on je profesionalni degustator već mnogo godina.

 -  Izvini, a jesi li i ti Bektašija?, pitam ga.

Tako sam pročitala već kod našeg zajedničkog prijatelja. Iako se ne navodi ime, lako je pretpostaviti o kome je riječ.

-   Jesam kaže.

Ali ja opet insistiram, pošto znam svu bektašijsku hijerarhiju. A Arian mi se ne čini ni Muhibb, a još manje Baba, iako ga, očito, Bektašije cijene.

Ipak je više ašik, mislim, jer biti Muhibb, poput onih u Tekiji u Tirani, traži i te kako odricanja i ogromne žrtve od svega drugog, što Arian takođe radi i voli da radi.

  - I ja sam simpatizer, kažem, ali se ne bih nikad inicirala ni u šta. Prvo, ne podnosim šefove, makar oni bili i duhovne vođe, a ne volim ni autoritete, makar oni bili i geniji. Drugim rječima, volim slobodu, a od religija, odnosno filozofija, posebno mi je drag i blizak Zoroastrizam, koji je na neki način i dio Bektašizma. Bez ustručavanja priznajem da su za mene stvari ili svijetle, tj. svjetlost, fontana svjetlosti, ili mračne, tj. mrak i mrakovi. Dualizam mi sasvim odgovara.

Arian priznaje da i on veoma voli, ako ne najviše Zaraturstrinu filozofiju, a onda priča kako je nedavno držao predavanje o genezi, pregled kod raznih naroda. Jedna studentkinja ga je potom upitala koja je njemu najbliža od svih tih teorija, a on je, nakon što je razmislio, odgovorio da je to kineska. Za Kineze je svijet nastao iz jajeta, koje se raspuklo kao Big Beng.

Crno albansko vino, kome ne znam ime, bilo je odlično. Tu je i vrsta pite koja se drukčije zove, oni je zovu samo kukuruzni hljeb, mi bismo vjerovatno rekli: kukuruza namazana nekim specijalnim namazom. Tu je još nekih predjela, kombinacija turskih, bosanskih i grčkih jela, a sva su, nema sumnje, kao i naša, većinom turskog porijekla. Nakon toga stiže plȁta kao za pravu armiju, prepuna mesa sa ražnja: ćevapčići su dugi kao barem tri, četiri onih kod «Mrkve» na Čaršiji. Od kako sam u Albaniji, nisam mogla ni mesa, ni ribe okusiti od vreline, a odjednom dobivam želju da jedem džigericu koju nisam decenijama okusila.

Uživamo u pogledu, u časti koju je meni, a i Arianu, ukazao Edmond-dede preko svog Sekretara. Sa nama je i taksi-šofer koji je izgleda i vrsta prijatelja. Pravoslavac je, ali zna sve o Bektašijama.

Saznajem konačno ono što me odavno intrigira, i što ni u jednoj knjizi o Bektašijama, pa ni u susretu s Bektašijama s kojima sam pravila film, nisam saznala: o zikru, o «semahani», o džemu (cem), nefesima …

Ono što sam vidjela kroz prozor Tekije u Tirani, - «a mogla sam to vidjeti  samo kroz prozor», kako je precizirao Nuri, to je bio Mejdan, sa mihrabom, a ne Semahane, bez obzira što tako neki  Alevidi zovu mjesto za zikr. Bektašije u stvari nemaju zikr, i to sam dobro napisala davno, a onda, nakon što sam vidjela više takvih rituala kod Alevida u Turskoj, koji imaju istu filozofiju kao i Bektašije, pokolebala sam se. Bektašije nemaju ni Semahanu, niti Sema – «ples», ritual koji imaju Mevlevije, iako cijene Rumija, njihovog duhovnog oca. U stanju su izgovoriti Božije ime La ilahe ila Llah, ali samo tri puta.  Nemaju zikr, nego samo nefese koje pjevaju, kao i ritual koje zovu jednostavno - molitvom. Tom ritualu, koji se obavlja u Mejdanu,imaju pravo prisustvovati i žene, ali samo Bektašije, to jest prave Bektašije, kaže Nuri i potvrđuje ono što sam odavno znala.

Najčešće se džem (cem) dešava izvan tekije, pri čemu se koriste svijeće. Događaj koji su slavili 10. jula, bio je u čast Sultana Balima. Nema sumnje da su i Bektašije iz Tirane, kao što vele neki drugi svjedoci, koristili pri tome i svijeće i baklje. Navodno su raniji učesnici donosili na skup (cem – džem) i hranu, gdje su i muškarci i žene učestvovali ravnopravno u slavlju. 

Alevidi, kažu istoričari, doprinijeli su dosta promjeni koncepcije Džem evi – skupova. Uzgred rečeno, u velikim turskim gradovima, Džem evi su multifunkcionalne zgrade u kojima se dešavaju razne kulturne manifestacije.

Što se Alevida tiče, većina njih se smatra muslimanima – oni su, ne zaboravimo, najjača opozicija u Turskoj, ali i žrtva diskriminacije u turskom društvu, jer su šiiti. Ima dosta Alevida koji sebe smatraju (kao i Bektašije u Albaniji) posebnom religijom, koja po njima nije vezana za islam. Njihove veze sa sunitima Turske su vrlo komplikovane.

Pitam potom Sekretara Nurija za post i on objašnjava da za vrijeme mjeseca Muharrema (koji je prvi mjesec po lunarnoj, muslimanskoj godini), Bektašije deset dana ništa ne jedu, a na kraju prekidaju post jelom zvanim ašure. Za vrijeme posta, ne smiju ništa piti. Ipak, Nuri dodaje da mogu jesti po malo i za vrijeme posta, i to nešto vrlo lagano, ali ne smiju piti čak ni vodu.

I Nuri je, naravno, Bektaši, onaj pravi, Muhibb. I oženjen je, jer nije Baba.

 - Nisam vidjela minđušu u ušima Baba Edmonda, kažem.

 - On ima svoj simbol, druge znake, koje nosi na svoj način, odgovara Nuri nekako uvijeno.

 - Jesu li to pečatnjaci koje nosi na prstima obje ruke ? pitam.

 -  Da, tako nekako, odgovara opet neprecizno Nuri, a meni se čini da se smješka.

Baba Edmond, naravno nije oženjen, jer je do kraja predan Bogu. I samo Bogu.

Pričali smo još o mnogo čemu, o književnosti, pomenuli smo još i ranije  Kadarea, - sveprisutnog Kadarea u ovoj zemlji -, pomenuli i druge religije, i otvorenost Bektašija.

-  Pitaj sve što hoćeš, rekao je gospodin Nuri i dao mi svoju vizit kartu. Čak je izrazio želju, ili nešto slično želji, da sarađujemo i kasnije zajedno.

Ovim svim častio nas je Edmond-dede, a njegovom Sekretaru Nuriji je bila, kako kaže, čast i dužnost da nas prati jer je Dede to zatražio od njega.

“Piano piano”, kako sam čula da neki Albanci kažu, silazimo konačno i  ponovo u stvarnost. Ali još ne potpuno.

Na putu kroz prelijepu borovu šumu, zaustavljamo se u jednoj kućici u koja ima opet neke veze sa Sari Saltukom, pa je i ona postala mjesto hodočašća.To je tekija Otisaka stopala (Teqeja e Gjurmës), koja se nalazi  u selu Krah. Vjeruje se, naime, da je Sari Saltuk tu svratio kada se penjao  na Planinu Kruje.

Tu je neka mlađa žena sa nekom starijom od nje, vjerovatno svojom majkom, i dvoje djece, s kojima je došla tu, ili da ih izliječi, ili da im poželi sreću u životu. Očito su tu vrlo dugo, i nemaju namjeru brzo napustiti to mjesto. Čekamo jedno vrijeme vani, nakon čega shvatamo da se to ne isplati. I ulazimo u kuću. Na zidovima, kao i na vrhu planine Kruje, Huseinove slike. Ali nema biste Sari Saltuka koja je stajala iznad ulaza u njegovu pećinu, koju, da ponovim, zovu još i tekijom, i turbetom.

Samo stope njegove usred prostorije, vrlo male prostorije gdje je boravio, u kućici usred mediteranske, borove šume. Otud i ime ove tekije po stopalima Sari Saltuka!

Utapamo se polako, ali mnogo brže nego pri odlasku, u našu stvarnost, koja je za sufije čisti san i varka. Moja će trajati još jedan dan, a potom dolazi ona prava, sarajevsko-pariška. Starnost ili san ?

Kako god. U svakom slučaju, ovo putovanje je bilo nalik na snoviđenje.

 

Bista Sari Saltuka kakva se sreće i na drugim mjestima, koja se smatraju njegovim grobovima