2017-07-20
zeitgeist
BEKTAŠIJSKA TEKIJA TIRANA
Piše: Jasna Šamić
FOTO: Jasna Šamić

I.

 

Nakon teške bitke koju sam danima vodila sa komarcima i vrelinom, bitku sam izvojevala zahvaljući antialergijskom lijeku koji sam konačno dobila u jednoj farmaciji kraj „moje“ kuće, u Tirani (gdje, ovog jula 2017, gostujem kao pisac u organizaciji asocijacija Traduki i Poeteka).

A možda i zahvaljujući jednom izuzetnom i neobičnom jučerađnjem susretu :

odlasku u Bektašijsku tekiju s mojim domaćinom iz Poeteke, Arianom Lekom, veoma delikatnim i intelignetnim mladim čovjekom i piscem.

Tu je je naravno i susret sa duhovnim vođom tekije, Edmond-dedeom.

 

I mjesto i građevina su veličanstveni, iako skorijeg datuma : dovršeni 1940. Desetak godina prije toga, bektašijski „koletkiv“ iz cijelog svijeta odlučio je da se centar mističkog, sufijskog reda Bektašija iz Turske preseli u Albaniju. Kao što znamo, ubrzo nakon dolaska Ataturka na vlast 1922, zatvorene su sve tekije u Turskoj i zabranjeno djelovanje svim derviškim redovima, pa i Bektašijama, na koje su poprijeko gledali i ortodoksni, sunitski redovi i ortodoksni islam, čak i u osmansko doba.

Tekija se nalazi na brdu, nedaleko od mjesta gdje stanujem, u Rruga Derhem. Oko nje se u nedogled prostrla valovita polja, iza njih se talasaju brda. Tamo negdje je i Sveta planina, na koju se Bektašije penju, jednom godišnje.

 

 

 

U bašti, gdje ulazimo kroz kapiju koja me podsjeća na onu Top Kapi Saraya, nalazi se spomenik velikom albanskom pjesniku Naimu Frashëri-ju. 

Ovaj Bektaši rođen je 1846. u albanskom selu Frashër, a umro je 1900. u Istanbulu gdje je od 1882. bio vrsta ministra za kulturu u Osmanskom carstvu. Njegovi stihovi su u početku pod uticajem persijske, a kasnije i francuske poezije. Prevodilac je više basni Jeana de la Fontainea, ali i Homerove Iliade na albanski, pišući u isto vrijeme i didaktička djela o principima islama.

Exil pominje i u svojoj lirici. Počeo je da piše na persijskom jeziku, potom na turskom i grčkom, i napokon na albanskom. Autor je ukupno 22 djela, od toga četiri na turskom, jednog na persijskom, dva na grčkom, i petnaest na albanskom jeziku. 

Jedan je od braće koji su, svi odreda, važni za albansku Renesansu, i borci za nezavisnost zemlje, a o kojima sam više naučila u Istorijskom muzeju gdje im je posvećena stanovita pažnja.

 

Naim Frashëri je autor i čuvene bektašijske epopeje: Qerbelaja, Kerbela (o kultnom bekšatijskom mjestu), nastale 1898, i brojnih drugih lirskih pjesama, kao što je Ljetno cvijeće (Luletë e Verësë, objavljeno prvi put u Bukureštu 1890.). Poznat je i po svojoj istorijskoj poemi Priča o Skenderbegu, čuvenom junaku koji se borio protiv Turaka i više puta ih odbio. Lik pjesnika Frashërija nalazi se na nacionalnoj novčanici od 200 leka od 1996. godine, a više škola nose njegovo ime. Sve ovo naučila sam nakon posjete Tekiji. 

 

A prvo što mi Arian kaže kad se nađosmo ispred spomenika ovom naočitom pjesniku, kome je dato počasno mjesto ispred Tekije i u tekijskoj bašti, jeste da je u jednom stihu zapisao da vjeruje u Isusa Krista (kog je nazvao upravo tako, Isus, a ne Isa, poput svih drugih muslimana), ali i u Majku Božiju, Djevicu Mariju. Za Naima Frashërija, Isus je, dakle, i Bog, a ne samo Božiji poslanik, kao kod ostalih derviških redova, i kao što je to uopšte u islamu.

 

Slikamo se ispred njegove statue na od prilike 60 stepeni C, koliko je u tom času na suncu.

 

 

 

Kasnije ću u prevodu na engleski pročitati i neke njegove pjesme. Evo nekoliko stihova koji su moj prevod s engleskog prevoda, ali u kojima se ipak jasno razaznaje da se autor služi istim onim simbolima koji su prisutni i kod drugih sufijskih – mističkih pjesnika, kao što su vatra, plamen, gorjeti, izgorjeti, nestati u Njemu dok život još traje - umrijeti prije smrti -, svjetlost, bljesak, ruža i slavuj (na ružu i slavuj nailazimo naročito u persijskoj poeziji). A sve to je znak Jedine Svjetlosti, ljubavi i Ljubavi u kojoj pjesnik i sufi izgara, kao i ljepote i Ljepote koja je odraz Njega, Jedinog, Boga, koji je i na početku i na kraju svega, koji je sve, i čovjek i vasiona, a kome mistik na svom dugom mističkom putu teži :

 

Poslušaj zvuke flaute mi,  
Što o nesrećnom exilu poji,  

Zbog ovog svijeta-tuge jecajući,  
Sa željom da ga preinači riječi istine govoreći. 

Od dana kad su me odvojili

Od prijatelja i saputnika,
I muškarci i žene suze su ronili;

Ti plačni uzdasi odraz mojih jecaja su bili.
(…)

Cijeli svijet mene slušaće 

A samo moju pojavu vidjeće,

Ništa o mojim željama saznat neće,

Ni o vatri što u meni gori i gorjeće.
(…)

Napušteni, srca odbačenog,

Prijatelji flaute postaše

Neki, nježne ljušture,

I misli i um izgubiše.

(…)

Ruža će svoje mirise širiti,
Na ljepotu, auru dodati,  
Slavuj će joj svoj pjev pokloniti,    
Dražesna će i vasiona biti.
(…)

Vatro blagoslovena, plamena,

S tobom ću jedno postati  
Pročišćen s tobom pomiješan živjeti    
Nikad me nemoj, o Dragi, napustiti.        

 

Xxx

 

U istinsko Biće mi vjerujemo,

Cijeli unverzum oduvijek On je bio,

Bez njega ništa nije postojalo,   
Početak i kraj svega uvijek je bio.  

Gdje god da pogledamo, 
Njegovo lice ćemo vidjeti, 
Na ovome svijetu, On je sve i uvijek će to ostati,   
I kao Istinsko Biće vladati ! 

Procvalo cvijeće 
Njegovu ljepotu ocrtavaće,    
I ruža  i slavuj 
On netremice biće;   
A kad je Bog

Objelodaniti to poželio,    
Čovjeka je tada stvorio.

 

Xxx

 

Ovdje, među vama sam bio 
I u vatrama gorio,  
Da bih vama malo svjetlosti podario

I noć vam u dan pretvorio.     
Gorjeti želim, izgorjeti,  
Ugasiti se želim, nestati, 
Jer Bljesak vam želim podariti.   

Vatre se ne bojim

Iscrpljenog ćete me ugledati,

Ali da sam mrtav nemojte misliti;

Živ sam, i još ću živjeti  

U istinskoj svjetlosti 

U vašim dušama uvijek postojati …

Da u mraku ne biste ostali   

Oko mene sjedite, pridružite mi se,    

Govorite, smijte se, opijajte se,    

U mojoj duši carstvo ljubavi je,     

Za čovječanstvo u vatri nestaje.   

Ne želim se rashladiti,

I tijelo i glava će mi buktati,   

Istinski, kao što je i Gospodar istinski,

U velikim vatrama ću goriti,  

Za ovaj svijet želim izgoriti,   

I srećan

Do Njega dospjeti.    

 

 

Xxx

  

Obilazimo Tekiju izvana, Arian i ja. Tekija je građena okrugla, sa kupolom. Podalje je turbe sa tri kupole, koje simboliziraju derviške kape, ali po svoj prilici i trojstvo u koje Bektašije vjeruju: Boga, Muhammada, i njegovog zeta Alija.

 

Je li prva prostorija koju vidim kroz prozor arena – semahana,određena za ritual? Unutra je mihrab iznad kojeg piše na arapskom „Allah“.

 

Kupola je iznutra ukrašena arabeskama. 

 

 

Unutra je i muzej.

 

Prima nas direktor muzeja, koji je i Arianov prijatelj. I direktorova pomoćnica. Srdačno, da ne može srdačnije.

Odvode nas u veliku prostoriju s bibliotekom na čijim policama su knjige o Bektašijama na svim jezicima. To je ujedno i njihova prostorija za sastanke.

Nude nas rakijom u specijalnim čašicama - nalik na one za vino ali u minijaturi -, s vodom, a na platou : umjetnički predstavljene narandže i sir: naradže su pravilno isječene u vidu polumjeseca, i poredane skupa sa isto tako izrezanim sirom.

 

Kako ću piti rakiju na ovom paklu napolju ? Iako je u prostoriji pravi raj, gdje klima uređaj besprijekorno radi, a Bektašije, za razliku od mnogih novokomponovanih muslimana, ne preziru modernost i njena tehnička dostignuća. Džihadisti mrze i Zapad i zapadne tekovine, ali se rado služe njima.    

 

Ne moram sve popiti, ali je red barem koji gutljaj u grlo sasuti, u bektašijsku čast, upozorava me Arian, i ja, prisjetivši se da sam bila nepristojna, potegnem istinski rakije iz svoje čašice. Misleći : konačno pravi muslimani, ima i takvih, znači, koji se ne prenemažu, bez trunke hipokrizije.

 

Direktor na albanskom priča vrlo brzo - Arian prevodi na engleski, ne mogu baš sve povezati -, pominje Ivu Andrića, njegov tekst o Sarajevu koji mu se dopada, voli i tog pisca, kao i Mešu Selimovića. Kažem da je moj otac poznavao Andrića, i na njemu radio jedan od dva doktorata u Parizu, a da nam je Meša bio susjed. Arian objašnjava na albanskom, - lako je razumjeti -, da dolazim iz intelektualne obitelji. Ja sam htjela nešto drugo reći u vezi sa Andrićem i očevom tezom, ali odustajem.

Dobijamo i poklone, ja na engleskom knjigu o Bektašijama, autora Baba Rexhepa, pod naslovom „The Mysticism of Islam and Bektashism“, kao i dvije monografije o  Bektašijama, od kojih je jedna posvećena Balimu Sultanu, a druga Dede Ahmeti-ju.  Arian dobiva, pretpostavljam, nešto specifično, samo za njega, i na albanskom jeziku.

Naglo moramo prestati s ićem i s pićem. Poziva nas duhovni vođa Bektašija i ove tekije, Edmond-dede. On je inače veoma zauzet i rijetko prima goste, ali nama će ukazati tu izuzetnu čast, kažu mi.

I Jovan Nikolaidis je želio da se susretne sa baba Edmondom, kaže Arian, ali meni je tada umro otac, pa to nismo mogli izvesti. Zato će doći jednom naročito radi tog susreta. (Baba je jedna od visokih titula kojom se obraća Bektašijama visokog ranga, ali dede je mnogo veća, a pir najveća i krajnje rijetka. Ipak nije greška obratiti se dede-u sa „baba“. Kod drugih redova, najveća titula je šejh.)

 

Prolazeći kroz hodnik u drugom dijelu zgrade, na čijim zidovima su s obje strane slike ranijih duhovnjaka, ulazimo u prostranu prostoriju sa divanima i foteljama. U dnu salona, u sredini je „prijestolje“. Sa njegove desne strane je otvoren Kuran na arapskom jeziku, postavljen na srebrenkastom stoliću. Sve blješti, i kao da je poškropljeno srebrom i zlatom. Fotelje i divani se završavaju srebrenkasto-zlatastom rezbarijom. Baba Edmondov sekretar mi daje počasno mjesto sa lijeve strane „prijestolja“. Iznad moje fotelje sa cvijetnim motivima, kakve su i ostale, stoji albanska zastava sa dvoglavim orlom.

Iznad „prijestolja“ , rezervisanog za Edmond-dedea, slika je „Ehli-bejt“-a : Porodice, koja je kod Bektašija sveta obitelj: prorok Muhammad je sa lijeve strane na slici, sa njegove desne je Ali, njegov zet, a između njih, poslanikova kćerka i Alijeva supruga, Fatima. Alijevi i Fatimini sinovi, mučenici (šehidi), Hasan i Husen su, jedan s Muhammadove desne strane, drugi s desne Alijeve. Muhammad i Ali su naslikani sa oreolom na glavi. Nezamislivo za sunite i druge mističke redove.

Svi imaju, pa i Fatima, prebačene duge šalove preko glave, muškarci bijele, svezane u obliku turbana, a Fatima zelenkast, ispod kog izviruje, barem mi se tako čini,  Fatimina duga, zlatasta kosa. Iznad njih lete anđeli (meleci).

To je ista ona sveta porodica koju slave i svi šiiti. Bektašije su šiiti, ali svi šiiti nisu Bektašije, podvući će kasnije direktor, citirajući nekog učenjaka, ni sam se ne sjećajući više kojeg.

 

Nekoliko posuda su na svakom stolu, do vrha ispunjene bombonama - da su karamele vidjeću kasnije -, umotanim u svilenkaste, žute papiriće. Izgledaju vrlo obično.

Poslije određenog vremena, pojavljuje se i Edmond-dede, u zelenom ogrtaču, hrki, sa bijelom kapom na glavi, oko koje je široka zelena traka - kruna zvana tadž, i sa kamenom od alabastera, zvanim teslim taš (na turskom teslim taši), u obliku zvijezde, sa 12 krakova , simbol 12 imama, koji ovom babaiju visi na lančiću oko vrata. (Unutrašnja strana simbolizira Alija, a vanjska Muhammada. Bektašije ga, navodno, stavljaju i na stomak umrlog.) Ispod zelenog ogrtača je bijela duga haljina, a oko struka, bijela traka sa izvezenim tekstom na arapskom, gdje čitam jedno od Božijih imena, koje je i osnovni postulat u islamu : La Ilahe illa Llah: Nema boga osim Boga.

Na prstima obje ruke nosi pečetnjake. U uhu mu je možda, iako ne vidim, minđuša,  znak celibata, zakletve date da se nikad neće ženiti kao ni jedan Bektašija visokog ranga, i da će sav posvetiti Bogu.

Sve na njemu predstavlja simbol najvećeg bektašijskog ranga.   

Malo je debeljuškast, mirnog izraza lica, uokvirenog dugom bijelom, prilično rijetkom bradom. Podsjeća me na šejha Fejzulah-efendiju Hadžibajrića iz Sarajeva, koji je bio šejh šest derviških, sunitskih redova, pa i Sinanove tekije, i koji mi je veoma pomogao da razumijem sufijsku misao, i filozofiju Ljubavi pri izradi doktorata o tome. On mi je dao i dugački intervju kad sam pravila film, i pričao o onim bosanskim Bektašijama koji su odavno iščezli iz Bosne (moj film je prikazan u Strasbourgu prije   devedsetih godina prošlog vijeka i prije posljednjeg rata na Blakanu, na Kongresu posvećenom ovom redu, pod nazivom „Où sont les Bektachis de Bosnie"? – Gdje su bosanske Bektašije ?).

 

Edmond-dede mi prilazi, rukuje se sa mnom, a potom i ljubi u obraze. Tačnije, prislanja svoju bradu, jednom, dva puta na moje lice. Isto čini potom i sa Arianom, prije nego što sjeda na svoj „prijesto“, koji nalikuje ostalim foteljama i divanima u toj prostranoj prostoriji, na čijim zidovima su slike Bektašijskih visokih ličnosti, a najčešće su na njima Muhammad, Ali i njegovi sinovi.

Odmah primijećujem da će mi Edmond-dede biti naklonjen. Kao što mi je bio naklonjen i Šejh Fejzulah.

 

Baba Edmond-dede nam kaže da su svi dobrodošli kod njih, da su oni sa svima otovoreni, čak i za dobre i loše stvari. I priča kako su nedavno Francuzi za neki tv-kanal pravili dokumentarac o Bektašijama i njihovoj tekiji. On, baba Edmond-dede, bio je nedavno u Parizu, pregledao materijal i rekao im : Možda su to za vas Bektašije, ali za nas nisu.

U filmu su, izgleda, prikazani neki ljudi i njihovo nedolično ponašanje, koji su se našli usput i pratili Bektašije na njihovom putu za Svetu planinu. Oni nisu imali nikakve veze sa Bektašijama, niti sa njihovom tekijom. Izgleda da je Edmond-dede na taj način stopirao prikazivanje dokumentarca.

 

Nudi mi bombonu iz skupocjene posude sa poklopcem koja mu je na srebrenkastom stolu, s njegove lijeve strane, ali ja se zahvaljujem, kažem da ne mogu, na što me opet Arian mora korigovati: Ne moraš pojesti, ali uzmi. I ja uzimam, zahvaljujem se, žaleći što sam opet ispala nezahvalna i nepristojna. To čini i Arian, uzima bombone i za sebe i za svoju porodicu. Ja ga imitiram, uzimam potom još koju, pitajući se jesam li opet napravila gaf.

Duhovnjak me, između ostalog, pita da li znam za prevod Kurana na našem jeziku iz 1958. godine. Pretpostavljam da je riječ o Čauševićevom prevodu, iako su Džemaludin Čaušević i Muhammed Pandžo objavili svoj prevod još 1937. Za prevod  iz 1958. godine ne znam, i mislim da ne postoji.

Kažem usput da je prvi Kuran na srpskohrvatski preveo jedan pravoslavni pop, Mićo Ljubibratić Hercegovac, 1895. Iza njega, Kuran prevodi Ali Riza Karabeg 1936. (za njega se vjeruje da je samo prerađeni Ljubibratićev prevod). A godinu dana nakon toga, prevod sa komentarima izdaju Čaušević i Pandžo. Do drugog izdanja ovog prevoda doći će 1969. godine. Trebalo je sačekati 1977. da bi novi prevod ugledao svjetlo dana : to je bio prevod velikog orijentaliste Derviša Korkuta, s kojim bosanska  ulema, međutim, nije bila zadovoljna, pa su ga cenzurisali i preinačili na svoj način.

(Uzgred tek da pomenem da je nakon rata nastalo više prevoda Knjige, Kitaba – Ćitabe, ili Musafa, kako muslimani još zovu Kuran, na bosanski, među njima i prevodi Enesa Karića 1995, i Esada Durakovića 2004.)

 

Edmond-dede moli da mu pošaljem taj prevod, ako ga nađem u Sarajevu, jer je to najbolji prevod Kurana svih vremena.

Kako naći bilo što vrijedno poslije rata ? pitam se naglas, znajući da su moje najrjeđe i najbolje knjige nestale, ali obećavam da ću pokušati.

 

Više puta baba zijeva, i kad se dižemo, misleći da smetamo, Edmond-dede nas zaustavlja, kaže da je to njegov način opuštanja. Odgovara više puta na svoj prilično veliki iPhone, gleda ga često, držeći ga stalno na oku ili na uhu.

Potom me uzima za ruku, nakon što mi je dao iste, ali ipak „specijalne“ bombone iz svoje ruke, za mene i za moju porodicu, „koje ne treba da miješam sa ostalim“. Tako će odagnati moje probleme.

Vidi da ih imam, kažem Arianu.

Svi imaju, kaže Edmond-dede, i frojdovski dodaje:  Problemi su u našoj glavi.

Potom priča anegdotu o komarcima. Kao da mi čita misli, pominje mog neprijatelja broj jedan u Albaniji, koji od uboda ostavlja ogromne crvene tragove u obliku crvenih oteklina na cijelom tijelu. Ništa mu od toga, naravno, ne odajem, bilo bi svakako neukusno. Ali on, kakva koencidencija !, odmah će o tome.

Evo te priče: Jedan čovjek je otišao doktoru. Imam komarca u stomaku, rekao mu je. Doktor mu nije mogao pomoći. Svi ljekari su ostali nemoćni, sve do jednog, koji mu je dotakao glavu, i rekao da mu komarac nije u stomaku, nego u glavi, a potom ga izvadio. Jednog dana, mnogo kasnije, isti doktor i isti čovjek slučajno su se našli u nekom društvu. Doktor je, ne prepoznavši nekadašnjeg pacijenta, prisutnima pričao nevjerovatnu priču o čovjeku koji mu je dolazio, tvrdeći da ima komarca u trbuhu. Na to se dotični javi iz publike, diže se i reče: To sam bio ja, nisam imao komarca u trbuhu, nego u glavi.

 

Baba Edmond potom veli da će nešto otpjevati za mene (tako prevodi Arian), i više puta zijevajući usput, i prelazeći jednom rukom preko očiju, nešto šapuće, a drugom me drži čvrsto za ruku. 

Sad sam skinuo zle duhove s tebe koji te okružuju i napadaju !

I to je vidio, mislim naglas, na što se Arian smješka.

Edmond-dede na to nadomeće da će od sada u mom životu biti sve bolje.

Izvadio mi je komarce iz glave, to je sigurno, mislim, ne govorim.

Njegov asistent donosi manju plastičnu bocu s vodom. Onu banalnu, koju svi poznajemo i iz koje pijemo, iako kažu da su plastične boce kancerogene.

„Specijalni poklon za mene sa džuherom (draguljem) unutra.“

Treba da ga ostavim po strani, i pijem po malo, ali nikad do samog kraja; na vodu koja će ostati, treba da dospem novu. Tako će džuher ostati netaknut u njoj.

I sve će teći glatko u mom životu.

 

Ako želim da odem na grob Sari Saltika u Kruju (legendarni junak sahranjen u tom gradu), daće mi svoja kola sa klimom, otići ću do samog vrha, do groblja direktno, tamo se pomoliti ili poželjeti nešto, što će mi se ispuniti. Kad god zaželim.

 

„I dođi opet kad god zaželiš!“, kaže.

 

 Podsjetimo se : Sari Saltik je živio u 13. vijeku, a pripisuju mu mnoge podvige. Ne zna se tačno gdje mu je grob, ali Bektašije Balkana su ubijeđeni da je jedan od njegovih brojnih tabuta zakopan u Kruji. Jedan od njih je, kako neki vjeruju, i u bivšoj bektašijskoj tekiji na Buni kod Mostara. Postoji Sari Saltikov prilično posjećen i dosta obnovljen Mauzolej i u Bagdadu.

Legenda veli, naime, da je njegovo tijelo pohranjeno nakon njegove smrti u sedam tabuta u različitim gradovima svijeta. U svakom od tih sarkofaga, kad bi ga otvarali, naišli bi na Sari Saltika lično, živog.  

 

Ne znam koliko je trajao naš susret s Edmond-dedeom, koji sam pokušala više nego ispričati, uslikati riječima, kao da pravim knjigu snimanja. Pomalo zbunjena svim što sam vidjela, zaboravila sam duhovnjaku postaviti ona osnovna pitanja koja bih postavila prirodno da sam se još uvijek aktivnije bavim istraživanjem. Ili da je tog dana bilo manje vrelo:

 

Možemo li vidjeti prostoriju gdje obavljaju zikr – ritual koji se sastoji od molitve i invokacije Božijih imena - ; nazivaju li tu prostoriju semahana, da li to obavljaju u turbetu kao neki, što sam čitala  –  Edmond dede me je u jednom času pitao jesam li vidjela Turbe Tekije  - ; imaju li zikr poput svih drugih redova, kao što imaju neke Alevije (Alevidi) i Bektašije u Turskoj ?

Zaboravila ga pitati u čemu se sastoji njihov Ajini Džem (Ayini Cem), pjevaju li, a pretpostavljam da pjevaju, duhovne pjesme zvane nefes  - od turske riječi uzdah, dah, za vrijeme tog rituala, Džem (Cem);  je li se tako zvao i ritual koji su imali 10. jula, za koji nisam znala, a koji su obavljali u dvorištu Tekije, usred noći; da li poznaje ritual Mum Söndü, o kome je pisao kontraverzni  turski pisac Yakup Kadri Karaosmanoglu, u romanu „Nur Baba“...

A nadasve sam zaboravila da ga pitam postoji li „bektašijska tajna“. I ako postoji, šta je to. Makar mi ne odgovorio. Jer ne bi bila tajna.

 

Nisam gledala na sat. Vrijeme je brzo prošlo.

Slikali smo se skupa više puta.

 

A onda smo osjetili da treba da ga napustimo.

Čime je on zauzet? Molitvama? Razmišljanjem ?

Možda. Ali i svakidašnjim pitanjima. U što ću se uvjeriti nešto kasnije.

 

Nakon susreta sa duhovnim vođom ovog derviškog reda, njegov pomoćnik, koji je sve vrijeme bio s nama, istakao je pred direktorom Muzeja i Arianom da je Edmond-dede bio tako blagonaklon prema meni „jer mi je na licu ispisano srce“.

Jako lijep kompliment od jednog duhovnjaka.

(Uostalom, sa velikim umovima uvijek sam se dobro slagala. A mali su me htjeli kamenovati. Što i nastavljaju.)

 

Cijelo mjesto je u mramoru ukrašeno arabeskama. Sve to održava bektašijsko bratstvo iz cijelog svijeta.

Muzej je izuzetno bogat i govori o istorijatu Bektašizma od početaka do današnjih dana. Na prvom mjestu, tu je već pomenuta Porodica : Ehli bejt. Direktor citira nekoliko Muhammadovih misli, od kojih su mu neke posebno drage, pa i ona da bez rada nema ništa, a da je za vjeru važno da ima svoju zemlju (gdje će se i za koju će se moliti).

Naravno da je to važno za njih, jer Bektašije su nosioci albanskog nacionalizma, i to  još odavno, mislim.

Sve je na albanskom, i vrlo naporno pratiti i upamtiti.

Potom odlazimo da razgledamo fotografije i kratki životopis osnivača Bekštašijskog reda, Hadži Bektaša Veli-a, koji je imao dva velika učitelja, Lokmana, i Jesevija (obojica su pisci). Jesevi je primijetio odmah da ima izuzetnog đaka, drukčijeg od ostalih, koga je i podržao, a podržavaće ga i kasnije. Od njegovih misli, direktor ističe jednu : Bez znanja, svijet je prazan.

Mi priznajemo i hrišćanstvo i paganizam, i šamanizam od kojih potičemo, ali su ajeti iz Kurana takođe u osnovi našeg vjerovanja. Nisu isto što i Alevije, iako taj pokret često nazivaju jednim imenom: alevijsko-bektašijskim. Alevidi su borbeni, ratoborni, mi, Bektašije smo pacifisti, uvijek za mir. To je razlika između nas i Alevida. 

 

U tom času, direktora Muzeja zovu hitno na sastanak sa babaijem.

 

Arian i ja obilazimo sami muzej. Odlazimo do sobe za kafu, kafe odžak, sa minderlucima pokrivenim ovčijom kožom, što je jedan od bektašijskih običaja, prisjećam se. Vidimo i ogromnu posudu za pripremu ašure, jela koje se sastoji od raznoraznog zrnevlja i voća, a koje se priprema za specijalne praznike, naročito se njime prekida Muharremski post koji traje deset dana (riječ „ašure“ na arapskom znači deset). Tu su i lutke obučene u bektašijske nošnje  : muhibbi – najniži stepen Bektašije (muhhib u drugim redovima označava samo simpatizera reda), i žene i muškarci, ovi posljednji sa rukama prekrštenim na grudima, jer Bektašije ne prave razliku između polova; tu je i baba, derviš višeg ranga, u bijeloj odjeći od glave do pete, i najzad dede, vrhovni duhovni vođa koji ima zelene detalje na sebi i tadž sa trakom od dvanaest šavova, simbolom šiita duodecimana – krunu poput one koju nosi i Edmond-dede. U posebnoj vitrini su izložene derviške kape koje označavaju stepen u redu, a mnoge podsjećaju na tradicionalnu albansku kapu.

Na jednom zidu, izvješena je ogromna slika Alijevog sina, Huseina, koji je nastradao u bitki kraj Kerbele, koga Bektašije, kao i svi šiiti, slave kao mučenika. Pored slike tog izuzetno lijepog mladića kakav je bio, kao što je - ako je vjerovati portretima -, bio i   njegov otac Ali, izvješena su imena 72 žrtve, pale u istoj bitki kod Kerbele, 680. godine. (Treba li napominjati da je nakon Prorokove smrti odmah došlo do svađa oko tog ko će ga naslijediti, i da su se muslimani podijelili na one koji su bili za Muhammadovog zeta i na one koji su protiv njega? Ali i njegovi sinovi su, međutim, ubrzo ubijeni.) Zato je i broj 12 sveti broj kod Bektašija, kao i broj 40. Kod Bektašija ima i 40 mekama, ili postaja- stanja kroz koje derviš mora proći da bi „stigao“ do Boga, što mu je uopšte cilj. Pored mekama (arapski: maqam), postoje i stanice zvane hal, koje predstavljaju unutrašnja stanja, i etape kroz koje mistik prolazi.  

 

Legenda kaže da je Muhammad postio 40 dana.

Broj četrdeset je i u vezi sa Muhammadovim putovanjem na nebo : miradž. Prisjećam se Prorokovog noćnog putovanja iz Mekke u Jerusalem, zvanog „isra“, nakon čega je uslijedilo njegovo uspeće na nebo na krilatom konju, zvanom Buraq. Tradicija veli da se taj događaj odigrao  27. Redžepa, druge godine po Hidžri, ili 620. godine naše ere. Događaj poznat u istoriji kao Leylet al-Miradž. Nakon silaska, Muhammada je  dočekalo četrdeset drugova, koji su formirali grupu od 17 žena i 23 muškarca. Oni su i prvi koji su prihvatili Otkrovenje koje mu se ukazalo u pećini Hira. Priča o Muhammadovom susretu sa četrdesetoricom predstavlja veoma značajan dio rituala zvanog Džem (Cem) Četrdesetorice. On kod Alevida predstavlja bazu njihovog učenja : poniznost, poštivanje svakog čovjeka, jednakost, što znači da sve privilegije ostaju na pragu Cem evi –Džem evi-(drukčije rečeno : biti Prorok- Božiji poslanik ne daje nikakvu prednost nad ostalim); solidarnost, itd.

Legenda kaže da je, dok se penjao na nebo, Muhammad morao svoj pečat Poslanika predati jednom lavu da bi se spasio. Ali njih 40 drugova ukazali su mu na Alija. To nije istorijski Ali, Muhammadov zet, nego simbol Savršenog, Potpunog čovjeka, predstavljenog simbolično Suncem i Lavom, koji predstavlja Sjedinjenje, Jedno s Bogom.  

 

Ne treba zaboraviti ni na četiri kapije koje takođe postoje kod Bektašija : prva je Šerijat, Zakon, druga Tarikat, put kojim ide derviš da bi došao do jedine Realnosti, Hak – Istine, treća Marifet- Znanje, i četvrta Hakikat – Istinitost, Istina uz pomoć koje se shvata Hak, jedina Istina i stvarno Biće, Istinski On, Bog. 

 

U auli Tekije su posvuda velike fotografije Edmond-dedea sa raznim svjetskim  političarima i duhovnjacima, pa i ona sa sadašnjim Papom Franjom.

 

Ulazimo u biblioteku da se pozdravimo prije odlaska. Prekidamo ih u poslu. U biblioteci se održava sastanak koji očito predvodi Edmond-dede lično. Pred njim i svud oko njega su brojni spisi.

Paradoks mnogih sufija, posebno onih navećih, bio je da zagovaraju odricanje od svih dobrobiti ovoga svijeta, ali su većinom svi bili vrlo bogati (materijalno bogati). Tako i ova tekija odaje veliko bogatstvo koje posjeduju Bektašije.

 

Ugledavši nas, Edmond-dede se diže, kao i ostali, ljubi i mene i Ariana na isti način kao i nakon što se pojavio u svojoj prostoriji za prijeme.

 

Zahvaljujemo se na poklonima, na gostoprimstvu, na svemu, ljubimo se ponovo sa Edmond-dedeom, napuštamo tekiju, gdje smo ostali puna četiri sata.

 

Vani je barem pedeset stepeni.

 

Doživljaj bi bio sigurno još dublji da mozak može normalno raditi i da nema ovog pakla na zemlji koji vlada od mog dolaska u Tiranu.

 

 

 

Xxx

 

 U autobusu iz Drača za Tiranu, gdje je prijatnije nego voziti se sa taksistima i pseudo-taksistima – ovi posljednji bi odmah da te opeljuše -, čitam knjigu o Bektašiijama, koju su mi poklonili u Tekiji, „The Mysticism of Islam and Bektashism“.  

Prva poglavlja posvećena su al-Halladžu (Mansur al-Hallaj, 9.- 10. vijek), jednom od prvih mistika koji je tvrdio da su sve religije kao grane jednog drveta, iste, ali da ljudska zloća ne dopušta da se to vidi. Koji je tvrdio da je Bog u njemu, i zato pogubljen. „Postao sam onaj koga volim, a onaj koga volim, postao je ja. Mi smo dva duha u jednom tijelu“. Koji je citirao Muhammadove izreke, kao i misli koje mu je Bog direktno diktirao, pa i onu da ne bi stvorio svijet da ne postoje takvi kao što je Muhammad.     

 

Dobar dio knjige posvećen je i Gazaliju iz 12. vijeka, koji je uspio izmiriti ortodoksni  islam sa sufizmom. Kao što je posvećen i čuvenom pjesniku Džalaludinu Rumiju iz 13. vijeka, čiji sin je osnovao potom red Mevlevija, čiji ritual je sličan plesu i naziva se Sema.

 

Niz citata je i Hadži Bektaša Veli-ja, koji opet citira i Alija, pa i onu njegovu slavnu izreku: „Tamo gdje nema znanja, to je kao grad bez vode.“

 

Evo i nekih originalnih misli Hadži Bektaša :

„Učitelj bez znanja je kao ptica koja ne pjeva, a derviš koji ne pominje Božija imena je kao stablo bez lišća.

 

Učitelj bez znanja je kao Noje bez barke, a derviš koji ne pominje Božija imena je što i tijelo bez duše.

 

Poslušaj ljude od znanja, izbjegavaj one koji ga nemaju.

 

Budi ljubazan s neprijateljima, i vjeruj u prijatelje.

 

Ako si naumio da se popneš visoko, budi spreman da služiš, ako si počeo govoriti, biraj riječi, ako ostaješ da sjediš, sjedi sa različitima.“

 

Ponovo žalim što nisam znala da je jedan od najvažnijih obreda Bektašija bio u dvorištu tekije 10 jula. Možda bi Arian znao za to da je bio u tom času u Tirani ?

 

Možda ću ići na grob Sari Saltika, to bi bio još jedan izuzetan doživljaj, ali znam da neću moći na Svetu planinu. Iza toga bi i moje ostatke, kao i Sari Saltikove, morali raspršiti u više „mojih“ gradova.

 

U monografijama koje sam dobila, nalazi se i jedna posvećena Balimu Sultanu, najvećoj bektašijskoj ličnosti poslije njegovog osnivača. Rođen je krajem 15. vijeka, a  umro 1517. godine. U luksuznom izdanju knjige pod naslovom „500 vjeta Balim Sultan Piri II Betkashizmit“,  što predpostavljam da znači „500 godina od smrti Balima Sultana Drugog Pira Bektašizma“ (pir je još veća titula od dedea), predgovor je napisao i na više mjesta dao svoje komentare, Dede Baba Haxhi (Hadži) Edmond Brahimaj, kako se i sam potpisuje (uz ono Haxhi Dede Baba Edmond Brahimaj). Svečanost koja je posvećena Drugom po redu Piru dešava se uz brojne svijeće. U knjizi su i pjesme Balima Sultana u prevodu na albanski, ali ima i jedna na turskom jeziku. Tu negdje su i note koje upućuju kako se neke Balimove pjesme pjevaju na bektašijskim svečanostima.

 

Među poklonima koje sam dobila, našao se i bektašijski časopis „Urtesia“, koji je upravo bio izašao iz štampe. U njemu je i članak, jedini na engleskom jeziku, o posjeti Bektašija Albanije Njemačkoj, na poziv Bunderstaga i Albanske ambasade u Njemačkoj, i svečanosti koja je tamo održana, pod nazivom „Jutarnja molitva“. Među brojnim svjetskim uzvanicama, ambasadorima i drugim diplomatama, našao se i Vuk Drašković, predstavljen kao  „političar i pisac“ , čiji je govor, kao i ostalih, bio “poziv na toleranciju i mir među religijama i narodima“. 

 

 

 

II dio

 

BEKTAŠIJE  

 

Za one koji ništa ne znaju o Bektašijama, važno je istaći da je i za njih najvažnija ljubav prema jedinoj Istini, i Realnosti, Bogu.

 

Kao red su nastali u 13. stoljeću, okupljajući se oko tvorca Hadži Bektaša Velija. Stoljećima nakon njegove smrti, Bektašije teže ka čistoti srca i duše, i prenose doktrinu koju je osnivač reda zacrtao, gdje je podvučena jednakost između religija, jednakost između spolova, ljubav prema znanju… Oni poštuju i Muhammada i Alija, gotovo na isti način, a Ali je putem Proroka podario islamskom svijetu mističko znanje i mističku svjetlost. U Albaniji, Bektašije su jedan od devet redova, ali se istovremeno smatraju i zasebnom religijom. Religije koje u harmoniji žive u toj zemlji su sljedeće: (sunitski) muslimani, pravoslavci, katolici i Bektašije. Od 1929. Ili  1930.godine, Albanija je centar Bektašija cijelog svijeta, a njihov vrhovni duhovni vođa je Hadži Dede Baba Edmond Brahimaj. Velik broj Bektašija postoji i u Turskoj, na Kosovu, u Grčkoj, Makedoniji, Bugarskoj, Crnoj Gori, Egiptu i SADu.  

Kao najvažnije mjesto hodočašća Bektašija smatra se planina Tomori, kraj grada Berati, a odvija se svake godine između 20. i 25. augusta. Hadž je posvećen Muhammadovom zetu, Aliju. 

Mjesto betašijskog kulta je tekija.   

Često Bektašije svrstavaju u isti pokret sa Alevidima i nazivaju ga bektašijsko-alevidski, čemu se Bektašije iz Tirane opiru.

 

Alevidi imaju zikr koji se zove Sema i sličan je mevlevijskom, jer plešu okrećući se istovremeno i oko sebe i oko svog vođe, ili oko vatre.  Za razliku od Mevelvija, ovaj   ritual izvode i žene i muškarci zajedno, uz zvuke udaraljki i drugih instrumenata (vjerovatno i uz nej, vrste flaute). Oni ne vjeruju u zagrobni život i smatraju da su raj i pakao na zemlji.

Mnoge Bektašije dovode u vezu sa hurufijskim pokretom, jer su se Hurufije pridružile Hadži Bektašu Veliju. Ovi posljednji u crtama ljudskog lica nalaze Božije simbole, kao i u slovima arapskog alfabeta (otud naziv od riječi « huruf » – slova). Hurufije inače   dovode u vezu s hrišćanstvom jer zagovaraju pomirenje među svim relgijama, pa su  stoga njihovi predstavnici proganjani, a hurufijski pjesnik Nesimi živ odran zbog svojih ujbjeđenja 1408. godine.

 

 

 

Ličnost Sari Saltuka iz 13. vijeka, (babaijski šejh koji se 1261. nastanjuje u Dobrudži), opisan je u jednom epu kao derviš gazija koji ubija zmaja poput Svetog Đorđa. Smatra se da su, zahvaljujući njemu, mnogi hrišćani primili islam. Ova legendarna ličnost usko je vezana za Bektašije i oni ga smatraju svojim pokroviteljem.

                           

Smatra se takođe da je u bektašizmu prisutno mnogo elemenata drugih vjerovanja, posebno šamanizma, a da su balkanski Bektašije pod jakim uticajem hrišćanstva. Ideja o trojstvu  Bog, Muhammad i Ali, davanje hljeba, sira i vina za vrijeme obreda, hrišćanskog su porijekla. Slavljenje Alija i njegovih sinova, Hasana i Huseina, vezuje ih za duodecimanske imame i otud naziv Alevidi, ili Alijanci. Podsjetimo se da se šiiti inače djele na one koji vjeruju u sedam ili u dvanaest imama. Posljednji će biti Mahdi koji će spasiti svijet.  

        

Za razliku od ostalih mističkih redova, sunitskog opredjeljenja, u bektašijskim obredima, skrivanje ženske kose nije uobičajeno - kao što sam već pomenula, žene učestvuju ravnopravno s muškarcima na tim svečanostima. Ovaj običaj, toliko osuđivan od strane sunita, smatra se takođe naslijeđem predislamskog perioda.

            

Na čelu bektašijskog reda, na samom vrhu hijerarhijske ljestvice, nalazi se pir, ili dede, iza njega dolazi baba, odnosno kalife/halife, pa tek potom šejhovi (kod njih u značenju derviš, a ne duhovni vođa), odnosno muridi i muhibbi. Za razliku od ostalih, sunitskih redova gdje ovi posljednji (muhibbi) predstavljaju samo simpatizere, ovdje su oni pravi derviši koji su položili zakletvu i pristupili redu. Ašikom se naziva simpatizer (za razliku od drugih sunitskih redova gdje je ašik, pak, pravi derviš). Ipak, pristup ritualnom obredu, bektašijskom ašiku nije dopušten. Prema riječima Tahir Babe, šejha iz Džakovice, razlika između babe i halife je ta što halifa postavlja novog babu, a baba to ne može.

         

Bektašizam je ostavio dubokog traga na cjelokupni život Osmanskog carstva. Smatrali su ga oduvijek slobodnijim i demokratskijim od ostalih redova. Njihove pristalice su bili široki društveni slojevi, počev od seljaštva sve do visoke aristokracije. Činjenica da su Bektašije bile u fra-masonskim ložama nije više nikakva tajna.   

        

Smatra se da je konačno formiranje reda u organizacijskom pogledu učinio Balim Sultan (umro 1516.), koji je zbog toga nazvan Piri Sani - Drugi Pir.

 

To što su bektašije imali veoma mnogo uspjeha među stanovnicima Balkana, mnogi objašnjavaju njihovim vezama sa janjičarima koji su bili hrišćanskog porijekla i kojima je demokratičnost ovog bratstva bila bliža nego vjerovanje ostalih sufijskih sunitskih redova.  

 

Nakon reforme Mahmuda II kojom se ukida janjičarski red (19.v.), Bektašije, na koje se do tada gleda sa podozrenjem, još više se zatvaraju u sebe. S tim u vezi do posebnog značaja od tada dolazi tzv. bektašijska tajna.  

 

Odlaskom Turaka, a posebno Austrougarske sa Balkana, gotovo sasvim i takorekuć preko noći, nestaje Bektašija u Bosni. Najzad, oni tu nikada nisu imali naročitog uspjeha, s obzirom da je Bosna bila izrazito sunitska sredina. Paradoks je, međutim, sljedeći: Bektašije, kao izrazito heterodoksni pripadnici islama i duhovnog pokreta u ovoj religiji, uvijek su postojali samo u sunitskim sredinama, nikad u šiitskim. 

           

Albanske Bektašije, koje još od 1920. nastoje raskinuti vezu s Turcima, nestaju (zvanično) s albanske scene 1967. godine, nakon govora Enver Hodže protiv svih religijskih vjerovanja i običaja, što rezultira konačnim zatvaranjem svih kultnih mjesta u Albaniji. Iako su dolaskom Ataturka na vlast, u Turskoj Republici tekije zatvorene već 1925.godine, sufije tajno nastavljaju sa svojim radom, koristeći se najčešće džamijama, ali i privatnim kućama, za obavljanje svog rituala. Tako je bilo i u bivšoj Jugoslaviji, odnosno u Bosni, gdje su derviški redovi zabranjeni, a tekije bile zatvorene od početaka pedesetih godina, sve do kraja 70.-tih. Zikr - ritualni obred derviša, nikad se, međutim, nije ugasio. Treba napomenuti da je ova zabrana došla od vjerskih ortodoksnih vlasti, a ne od komunista. Iako ni ovi posljednji nisu s odobravanjem gledali na vjernike općenito, pa ni na sufije.

           

U bivšoj Jugoslaviji, prije posljednjeg rata devedesetih godina, Bektašije su postojale u Makedoniji i na Kosovu, a inače ih je uopšte najviše bilo u Sjedinjenim američkim državama. U Bosni je prije rata devedesetih godina bila samo jedna bektašijska porodica, albanskog porijekla. A albanskog porijekla bili su i svi ostale Bektašije u istoriji Bosne.

         

Bektašije vjeruju u sve ono u što vjeruju i suniti, ali kod njih molitva (namaz) pet puta dnevno, post za vrijeme mjeseca Ramazana i hadž nisu obavezni kao kod sunita. 

             

Za spoljne oznake Bektašija smatra se tig bent, traka koju derviš dobija za vrijeme svečanosti zvane Ikrari Ayini (Ikrari Ajini), koja ima tri čvora što simbolizira Allaha, Muhammada, i Alija. Potom je to minđuša, koju nose neoženjeni bektašije u desnom uhu, kao simbol zavjetovanja u doživotni celibat; nefir je muzički instrument od roga; teber je vrsta oružja koja služi za odbranu; keskul je vrsta posude iz koje piju vodu i jedu kada su na putu. Bektašije nose odjeću zvanu hrka ili džube, i kapu koja ima dvanaest šavova, simbol 12 imama, dajući time prednost skrivenim stvarima. Ta kapa se zove  tadž (kruna).

    

Jedan od bektašijskih simbola je i teslim taš, kamen od alabastera, najčešće u obliku zvijezde, čiji kraci simboliziraju 12 imama. Džuher, za koji smatraju da je komad zemlje sa Alijevog groba, služi im da bi započeli muharremski post (koji traje deset dana, za vrijeme kog – po riječima sarajevskih Bektašija koje sam srela nešto prije 1990. - Bektašije se ne peru, nemaju odnos sa ženom, ne smiju rezati kosu i nokte, a jedu u glavnom jelo zvano ašura). Ex-jugoslovenske Bektašije su prilično praznovjerni ljudi, boje se i govoriti o bektašizmu, čak ne sjedaju nikad na prag kuće jer smatraju da su na pragu ubijeni Alijevi sinovi, ne jedu zečevinu jer smatraju da se zgrušava u krvi, i slično. Kad im neko umre, nariču poput Crnogoraca i Srba, a žene nose crninu, nerijetko i doživotno.

 

Šta je to bektašijska tajna? Nekoliko stvari bi potpadalo pod taj pojam: prvo, ritual  Ayni Cem (Ajni Džem), i Ikrari Ayini (Ikrari Ajini), što su najzad i najvažnije bektašijske svečanosti na koje pristupa imaju samo zvanični pripadnici Bektašija.  Ikrari Ayin (Ajin) je svečanost kad se primaju novi članovi među Bektašije, za vrijeme koje se dijele vino, hljeb i sir, a Ayni Cem (Ajni Džem) je ritual za vrijeme kog se pjevaju pjesme, nefesi, uz vino i ples, zvani Semâ.

 

U bektašijsku tajnu bi spadalo i postojanje bektašijskog zikra. Rijetki su, naime, specijalisti koji pominju ovaj ritual, svojstven ostalim redovima, kada se pominju božija imena uz sufijske pjesme, ilahije (ode Bogu).

 

Činjenica da niko o tome nije mnogo pisao, potvrđuje pretpostavku da zikr, u stvari, i ne postoji, odnosno da ne postoji na isti način kao kod ostalih derviških redova. Riza Muderizović navodi tajni zikr koji se odvija u samoći, i koji je, dakle, individualni zikr. Drugi zikr je zvanični, glavni zikr, zvani Gülbenk (Kjulbenk), kaže isti autor, ne dajući nikakva objašnjenja o tome.

    

Jednom od osnovnih bektašijskih vrlina smatra se čuvanje  bektašijske tajne. Postoji niz anegdota o čuvanju te tajne, i o bektašijskoj diskretnosti. Priča se da su mnogi špijuni ubacivani među bektašijske redove da bi otkrili sultanima tu tajnu, ali bi ti špijuni ubrzo prilazili Bektašijama i skupa s njima nastavljali da njeguju tajnu. Bektašijska tajna bila je vjerovatno i njihovo stupanje u masonsku ložu, njihova borba protiv zvanične vlasti, i paradoksalno, postojanje nekih sunitskih predstavnika i predstavnika zvanične vlasti (npr. u Bosni, Dželaludin Paša iz 19.v.) među Bektašijama.                

Još jedan ritual jeste tajna: svečanost  Mum Söndu (Gašenje Svijeće). To je noć u kojoj se, navodno, Bektašije opijaju uz orgijanje, nakon gašenja svijeća. Mnogi blagonakloni derviši smatraju da je to bacanje klevete na ovaj red što ide na ruku sunitima da bi ih protjerivali i zabranjivali njihov obred.

Ajni Džem (Ayni Cem) je ritual koji predvodi dede, ili pir, odnosno muršid – koji zauzima viši rang nego dede.  Ako nema ni dede-a, ni muršid-a, ceremoniju može voditi i baba, koji ima nižu titulu od pomenute dvije i koji je zamjenik (vekil) vrhovnog Bektašije, dedea, ili muršida. Za vrijeme te ceremonije, -  jednoj od njih sam imala priliku prisustvovati – pripreme se svijeće koje se pale, nakon čega ulazi dede, zauzima mjesto kraj  ognjišta, i sjeda na post  - ovčiju kožu, te počinje prizivati dvanaest službi (simbol dvanest imama). Za vrijeme tog rituala, dede izgovara molitvu (gülbenk), to jest glasnu molitvu, koju neki nazivaju i zikrom - što se naravno razlikuje od rituala zvanog zikr, praktikovanog u ostalim redovima; nakon te molitve, dolazi  sohbet – govor, potom pjesme  - nefesi, bektašijske, alevidske poezije. Nefesi se završavaju odama posvećenim dvanaestorici imama. Većina nefesa, pjevana za vrijeme Džema (Cem), jeste poezija pjesnika Šaha Ismaila. Nakon ceremonijalnog umakanja prstiju u vodu, donosi se kurban, zaklana ovca, i tada se Bektašije gozbe. Za dedea je rezervisana jetra ubijene ovce.

  

Zikr zvani Sema, koji sam imala prilike vidjeti kod određenih turskih Bektašija, sastoji se od invokacije Božijih imena (kojih u islamu ima 99, a u sufizmu ih može biti na hiljade).

Prvo je najčešće pominjano ime : La ilahe illa Llah - Nema Boga osim Jedinog, ali i Hakk – Istina, i pjevanje nefesa uz zvuke udaraljki i duvačkih instrumenata, kao što je flauta. S rukama, čas skrštenim na grudima, čas s jednom dignutom gore, dok je druga na grudima, Bektašije plešu nekad oko vatre, nekad oko duhovnog vođe, zavisi od mjesta i tekije. Poneki od njih, Božija imena izgovaraju i sjedeći, iako mnogi izvode ples Sema. Često su za vrijeme rituala na zidovima obješene slike Alija, Huseina i Hasana, koje i Alevidi i Bektašije jednako slave, poput svih šiita.

 

 

U tekiji Harabati Baba Tekkesi, u ritualu zvanom Nevruz Kutlaması (Slavlje Nevruza – kod Persijanaca : Noruz, slavalje prvog dana proljeća koji je i prvi dan u godini kod Iranaca i uopšte šiita, zoroastrijskog porijekla), a koji sam vidjela na Internetu, bio je prisutan 2015. godine i Dede Baba Edmond iz Tirane, gdje je pjevao skupa s drugim dervišima na turskom jeziku.

 

I da istaknem za kraj da je Ljudsko biće jedan nesavršen Bog, a Bog jedno savršeno Biće, jer je to u osnovi uopšte alevidsko-bektašijske filozofije, gdje se osjećaju uticaji, ne samo pominjanog šamanizma, kristijanizma, nego i judeizma, a nada sve zoroastrizma.